Dirljivo pismo koje je prije pet godina napisala 29-godišnja zagrebačka novinarka Ana Rukavina iz svoje bolničke sobe na zagrebačkom Rebru, ujedinilo je Hrvatsku. Mlada žena koja se borila s leukemijom njime je željela usmjeriti pozornost javnosti na premalo davatelja koštane srži, kao i na potrebu osnivanja banke matičnih stanica krvi iz pupkovine.
Na žalost, Ana je izgubila borbu s bolešću 26. studenoga 2006., ali njezina je misija uspjela. U pet godina stvoren je registar u koji je upisano 34 tisuće potencijalnih donora te javna banka matičnih stanica za koju je prikupljeno više od 4000 doza darovane krvi iz pupkovine, kao i privatna banka koja je usko povezana s javnom da bi se izbjegle bilo kakve manipulacije i ekstraprofiti te osigurala kvalitetna pohrana. A u zakladu koja nosi ime Ane Rukavine svakodnevno stižu i novčani prilozi. Svatko se odriče prema mogućnostima – od nekoliko kuna do cijelog bogatstva, šuma, pašnjaka, trofejnog oružja…
– Ana je to pismo napisala jer nije željela otići, a da barem ne pokuša napraviti sve što može – kaže Marija Rukavina, majka Ane Rukavine i upraviteljica Zaklade.
– Kad je nakon autotransplantacije odlazila iz bolnice, njezin liječnik, prof. dr. Mirando Mrsić, rekao joj je da su joj šanse pola-pola. Ona mu je odgovorila da će biti među onih 50 posto pozitivnih. Ali nakon godinu dana bolest se vratila u još gorem obliku. Mislim da je Ana naslutila kako je kraj blizu, ali nije to pokazivala, nego se borila do zadnjeg trenutka. Čak i tu kobnu večer, kad sam pozvala njezina muža da dođe iz Šibenika jer sam vidjela da joj je jako loše, pitala ga je zašto se mučio dolaziti. A od sestre s odjela doznala sam da se tu noć nije dala na intenzivnu. Molila ju je neka slaže da joj je dobro, jer se otamo nitko nije vratio. Zadnji sam je put čula u 23 sata i 15 minuta. U šest ujutro sestra mi je rekla da je više nema. Ali dok budem na ovom zemaljskom svijetu, neću se pomiriti da Ane više nema. Za mene je Ana ostala živa kroz Zakladu, meni je Zaklada Ana.
Iza Ane Rukavine ostalo je 2,700.000 kuna (na njenom privatnom računu, kao i na računu Udruge leukemije i limfoma, koji su za nju uplaćeni, samo što ih ona nije stigla iskoristiti). Nakon komemoracije u njenoj matičnoj kući Vjesnik prof. dr. Mirando Mrsić predložio je da se osnuje zaklada koja će nositi Anino ime. Osnivači zaklade su Anina obitelj, Vjesnik i Udruga leukemija i limfomi. Svi su to objeručke prihvatili.
I dok je Marija Rukavina s jedne strane prolazila najteže trenutke u životu, s druge je cijelu sebe davala u organizaciju Zaklade. Pozivi su stizali iz svih krajeva Hrvatske, donirala se oprema, uredski pribor, tvrtka u kojoj je radio Anin cimer iz bolnice uredila je prostor u kojem je u ožujku 2007. profunkcionirala javna banka matičnih stanica koja, zahvaljujući prof. dr. Mirandu Mrsiću – uglednom hematologu i saborskom zastupniku SDP-a koji je vodio kampanju predsjednika Ive Josipovića – nosi njezino ime.
– Da nije bilo prof. dr. Mrsića, ne vjerujem da bismo uspjeli u našem naumu. Njih su dvoje imali poseban odnos: u bolnici je bio dr. Mrsić, a kod kuće ga je zvala moj Mirando – objašnjava Marija Rukavina.
– On je inicirao cijeli projekt, znao je u jednom danu odvoziti do Rijeke da bi ostavio ekipu koja uzima uzorke krvi, vratiti se u Zagreb na posao, pa opet na večer po njih u Rijeku. Po cičoj zimi je vozio u Dubrovnik, Split, Šibenik, Bjelovar, Đakovo, Osijek, Dubrovnik, Metković… Nikada nije uzeo ni kunu za dnevnice i putne troškove. Dapače, novac koji je dobivao za predavanja, uplaćivao je na račun Zaklade. Dvije godine borili smo se s raznim problemima i svakojakim otporima, ali smo uspjeli: od 150 potencijalnih davatelja, uglavnom obitelji i prijatelja oboljelih, došli smo do 34.000, od kojih je dosad tipizirano 26.000. Više se umbilikalna krv ne mora kradom iznositi iz rodilišta i prevažati u neku stranu banku, jer se može čuvati i u KBC-u Zagreb. U javnoj banci čuvaju se matične stanice dobivene iz darovane umbilikalne krvi anonimnih davatelja, dok se u privatnoj pohranjuju matične stanice koje roditelji čuvaju za svoju djecu. Matične stanice, koje su nakon što se krv pročisti smrznute i pohranjene u kutiju veličine kutije šibica, vlasništvo su obitelji do djetetove 18. godine, nakon čega ono odlučuje hoće li nastaviti plaćati čuvanje u privatnoj banci ili će ih donirati u javnu banku. Riječ je o dvije odvojene banke koje usko surađuju. Privatna banka koristi opremu javne banke, čime je osigurana velika kvaliteta pohrane matičnih stanica, a dio sredstava uplaćenih u privatnu banku trebao bi se koristiti za razvoj javne banke i registra davatelja.
– Zaklada je osnivač javne banke, dok je osnivač privatne banke KBC Zagreb. Danas je, da tako kažem, moda pohrana stanica u privatnu banku. Ali valja napomenuti da se pohranjenim matičnim stanicama u privatnoj banci neće moći liječiti leukemija kod osobe koja je donirala te matične stanice. Mi već sada znamo da leukemija nastaje zbog genetskih promjena i ta sklonost već je prisutna u matičnim stanicama. Ali ljudi razmišljaju da će razvoj medicine jednog dana možda omogućiti da se od tih matičnih stanica napravi tkivo, cijeli organi, nove živčane stanice… To je nekakva budućnost koju mi, možda, nećemo doživjeti, ali je razlog zašto ljudi žele sačuvati matične stanice svog djeteta – objašnjava prof. dr. Mirando Mrsić.
Mnogi i financijski žele potpomoći rad Zaklade “Ana Rukavina” pa uplaćuju priloge ili im ostavljaju svoju imovinu. Jedna gospođa iz Gospića ovjerila je kod javnog bilježnika svoju želju da nakon njene smrti Zakladi pripadne golem kompleks šume koji posjeduje. Kolekcionar trofejnog oružja ostavio je Zakladi svoju vrijednu kolekciju, ali kako Zaklada ne smije držati oružje, njegov sin ga je prodao i novac uplatio na račun. Mladenci se odriču darova, neutješne obitelji vijenaca…
A prije nekoliko tjedana dogodila se malo uranjena božićna bajka. Fizijatrica Vesna Bartulić ostavila je Zakladi velik dio svoje imovine. Riječ je o liječnici, rođenoj 1948. u Zagrebu, koja je godinama radila u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim toplicama. Suradnici je pamte kao snažnu i darežljivu osobu s bezbroj interesa i hobija. Primjerice, za svaki Božić darivala ih je sitnicama koje je sama izradila, a sa suprugom, internistom iz Zaboka, čiji je otac bio stolar, obnovila je oltar Svete Katarine u bolnici. Godinama je skupljala dokumentaciju da bi dokazala vlasništvo nad oduzetom imovinom u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad ju je napokon 2000. uspjela vratiti, prestala je raditi i preselila se na veliko imanje u Krškom, gdje je imala i konje. Za svoje bivše suradnike iz bolnice znala je organizirati prijevoz autobusom do imanja da bi se povremeno družili. Na žalost, nije dugo uživala u blagostanju. Brzo je oboljela od karcinoma, a umrla je prije godinu dana, ostavivši sav novac Zakladi. Za života nije ni s kim iz Zaklade kontaktirala, a svoju posljednju volju prenijela je preko dobrog prijatelja.
– Kad sam došla u Krško u novu Ljubljansku banku, tlak mi je skočio na 200 – slikovito se prisjeća Marija Rukavina.
– Ušla sam u sef i otvorila ga ključem koji je dala susjeda te liječnice. Bankovna službenica dala mi je brojač, nakon čega su i oni brojili novac, a na kraju sam morala potpisati da sam bila u sefu. Gospođa Bartulić ostavila je i 50.000 eura ljubljanskoj udruzi koja se brine o napuštenim životinjama. Njihov predstavnik po taj je novac došao s dva osobna čuvara, a ja i još jedan gospodin u mirovini po naš smo došli sami. Kad me taj gospodin pitao kako ću s tim novcem preko granice, rekla sam da ga ja nikamo ne namjeravam nositi, već će on lijepo “putovati” papirnatim putem do našeg računa. Tu gospođu nismo poznavali, nikada nije bila kod nas, ali smo pronašli njezinu grobnicu na Mirogoju i u znak poštovanja i zahvale odnijeli joj cvijeće i zapalili svijeću. S obzirom na značajan doprinos gospođe Bartulić Zakladi, razmišljamo o tome da jedna od naših budućih stipendija nosi njezino ime.
– Zaklada “Ana Rukavina” dokazala je da je humanost ispred i iznad svih politika i stranaka – nastavlja Marija Rukavina.
– I SDP, i HDZ, i sve ostale stranke i udruge jednako pomažu u organizacijama raznih akcija, koncerata, promicanju njenih stremljenja, daju priloge… Prve uplate na račun stigle su od pokojnog predsjednika SDP-a Ivice Račana. Vrlo dobro surađujemo i sa zajednicom “Katarina Zrinska”, kao i s Forumom žena SDP-a. Ivo Sanader je u ime hrvatske Vlade Zakladi 2007. donirao dva milijuna kuna, za što uredno postoji odluka Vlade. Ministar zdravstva dr. Darko Milinović svoje dnevnice uplaćuje na račun Zaklade. A čvrstu ruku u organizaciji u Osijeku pružio nam je Anto Đapić. Sve je to dokaz da se Zaklada vodi kako treba i da joj ljudi vjeruju. Ja sam po struci ekonomistica, 35 godina sam radila kao voditeljica računovodstva u Domu zdravlja Pešćenica, imam svoje “buhice” na papiru i olovku, i mene nije lako prevariti. U svakom trenutku točno znam koliko imamo novca na računu. Zakladi se vjeruje i na to sam ponosna. Kada uplate sredstva, ljudi znaju da će se ona koristiti samo za tipizaciju darivatelja i razvoj banke umbilikalne krvi. Meni je to drago. Ipak Zaklada nosi ime mog djeteta.
Koncert koji će se 16. prosinca održati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu svojevrsna je zahvala svima koji su na bilo koji način pomogli da Zaklada “Ana Rukavina” zaživi i da se ostvari san jedne nesretne djevojke koja nije imala sreću da uživa u životu. Ali trebao bi označiti i početak novog izazova.
– Kada smo gospođa Marija i ja prije pet godina razgovarali o budućnosti Zaklade, predvidio sam da ćemo do kraja 2011. imati oko 2000 darivatelja i da ćemo na to biti ponosni – kaže prof. dr. Mirando Mrsić.
– Danas možemo reći da je Registar davatelja već operativan. Do sada smo imali 13 donacija – šest za naše bolesnike, a sedam za bolesnike izvan Hrvatske. Banka umbilikalne krvi funkcionira i nadam se da ćemo vrlo brzo doći do brojke od 10.000 pohranjenih doza. No, Zaklada ne prestaje sa svojim radom. Pred nama je novi izazov. Želimo Zakladu usmjeriti i na druge projekte – stipendiranje mladih znanstvenika na području leukemije i limfoma te financiranje istraživanja na tom području. Volim kazati da bih želio da Zaklada bude mali hrvatski “Alfred Nobel”, da će nadživjeti i mene i sve nas te da će Anino ime ostati zauvijek kao svjetlo nade, snage i ohrabrenja. Opet smo na početku, ali da nismo bili hrabri prije pet godina, ne bismo bili ovdje gdje smo danas. I sigurno je da je Ana uvijek uz nas.
Marija Rukavina kaže da ih očekuje velik posao na promjeni Statuta Zaklade da bi mogli stipendirati mlade stručnjake. Formirat će se i savjet Zaklade koji će imati ulogu ocjenjivačkog suda za svaki projekt i koji će odabirati mlade znanstvenike za usavršavanje u inozemstvu. Što je još jedan korak naprijed.
– Uz Zakladu je vezano toliko fascinantnih priča. Primjerice, obavijest da nam je gospođa Vesna Bartulić ostavila dio svoje imovine dobili smo 28. ožujka, što je datum Anina rođenja. Prva ostavinska rasprava bila je 19. listopada, što se poklapa s datumom kad je Ana doznala da joj se bolest vratila. Dobili smo broj žiro-računa 1110261855: Ana je umrla 26. studenoga, a u to vrijeme prikupljali smo krv osoba između 18 i 55 godina. Slučajnost? Ne vjerujem. Pa i Ana, kad smo je kolima Hitne pomoći vozili iz Šibenika u Zagreb dok još dijagnoza nije bila potvrđena, rekla mi je da se sigurno pitam zašto se sve to događa mom djetetu i dodala: “Sigurno postoji razlog, ali ni ti, mama, ni ja nikada nećemo saznati odgovor.” Meni se nekako čini kao da Ana sve to nadgleda, jer kad god nam nešto stane ili zapne, ja se pomolim i kažem: “Ana, pomozi”, i odmah se nešto počne rješavati. Ne bi to mogla biti slučajnost…
Diana Šetka