U zagrebačkoj Areni ponovno je zavladala hokejaška groznica. Što očekujete od Arena Ice Fevera? – Očekujem plasman u doigravanje, dobru igru na ledu, vrhunsku organizaciju, punu dvoranu te da i sam uživam u hokeju i atmosferi.
Tko je bio uspješniji hokejaš, vi ili otac Miroslav, također nekadašnji igrač Medveščaka? – Moj otac ostvario je uspješniju sportsku karijeru. Ja sam više orijentiran na vođenje kluba i organizaciju…
Koja je najteža ozljeda koju ste zadobili tijekom igračke karijere? Je li vam pokoji zub ostao na ledu? – Izgubio sam prednji zub. Naravno bilo je nekih manjih ozljeda, no one su s vremenom, kao i u svakom sportu, zaboravljene.
Nadate li se da će vaš četverogodišnji sina Vanja postati hokejaš? Naganja li već pločicu po stanu? – Bilo bi nevjerojatno kad ne bi bilo tako, hokej je naša svakodnevica i kod kuće. No, on gaji simpatije i prema nogometu i plivanju. Ali po sportskoj vještini još je najsličniji Spidermanu iz prvog nastavka.
Što najčešće sanjate posljednjih dana? – Spavam mirno jer se mogu osloniti na izvrstan tim suradnika…
Prije nego što je Medveščak ušao u austrijsku ligu EBEL, na utakmice je dolazilo stotinjak gledatelja, a sad je po gledanosti 13. u Europi. Jeste li se nadali takvom uspjehu? – I jesam i nisam. S optimizmom i vjerom sam ušao u ovaj projekt, no naravno da sam razmišljao da može biti i drugačije. Podrška navijača s tribina i naš odnos s njima neprocjenjivi su!
Nadate li se da će Medveščak ući u rusku ligu KHL, o čemu se posljednjih mjeseci puno govori? – Ako postoji i najmanja mogućnost, moramo je iskoristiti! Treba gledati u budućnost i težiti najboljem. Pokazali smo da možemo i znamo raditi, a svaka nova prilika novi je izazov za nas.
Mislite li da od ulaska Medveščaka u KHL-u može imati koristi i hrvatsko gospodarstvo? – To je neupitno! Znamo o kolikom je tržištu riječ, znamo koliko Rusi obožavaju Jadran, osobito Dubrovnik, a nema sumnje da je Medveščak izvrstan ambasador Hrvatske u svijetu. Sport i gospodarstvo moraju biti u neraskidivoj vezi, što smo u Medveščaku do sada i pokazali. Konačno, i ja sam sportsko iskustvo iskoristio u stvaranju i vođenju svog poslovanja, a ono najbolje iz biznisa upotrijebio sam zatim u sportu.
I vi ste neko vrijeme živjeli u Rusiji. Što ste radili? – S prijateljem Alenom Franjom imao sam zlatarnice. Bila je to za to vrijeme promjena u Rusiji i proživio sam nevjerojatne stvari. Tamo sam zaradio novac kojim sam nakon povratka u Hrvatsku u partnerstvu s Borisom Vidićem stvorio uspješnu tvrtku za kurirske usluge, prvu na ovim prostorima.
Dugo ste bili poduzetnik. Stignete li se i dalje baviti drugim poslovima uz obveze u klubu? – Svojim poslovima osigurao sam egzistenciju i hokeju sam se mogao posvetiti bez potrebe i želje za zaradom.
Kao igrač ste bili kapetan, sad ste predsjednik klub, a tko je šef u kući, vi ili supruga Ana Petričić Gojanović? – Kao i u poslu, sve odluke donosimo zajednički, no moram priznati da je u kući šef naš sin!
Zašto i vi niste bili među Medveščakovim skautima koji su u SAD-u i Kanadi tražili igrače za novu sezonu? – Postoje ljudi u klubu čiji je to posao. Iskreno, nisam ljubitelj dalekih putovanja i jedino me supruga uspije nagovoriti na putovanje avionom…
Ima li još Hrvata u svjetskim hokejaškim ligama koje biste voljeli vidjeti u dresu Medveščaka? – Postoje mnogi… No, volio bih da to budu NHL igrači Draženović, Orešković, Šarić…
Čija je riječ posljednja, vaša ili trenerova? – Ovisno u kojem dijelu vođenja kluba – u sportskom dijelu posljednja riječ je trenerova jer svlačionica je njegov teren!
Očekujete li da vratar Robert Kristan ostane i idućih godina u ekipi? – Naravno da očekujem! No, uvijek ću razumjeti igrača ako mu se pruži prilika da ode u neku bolju ligu ili klub. Takvi odlasci me rastužuju, ali me istovremeno na neki način i raduju. Lijepo je znati da netko tko je igrao u Medveščaku odlazi u snažnije i uspješnije klubove, a to govori nešto i o našem izboru igrača.
Što vas opušta, a šta čini nervoznim? – Poklonik sam meditacije koja me opušta i u najtežim trenucima. Nervoznim me čine čekanja i nesposobnost, nemar i lijenost…
Postajete li prijatelj s igračima, ili je šef uvijek šef? – U početku sam griješio i s igračima bio prijatelj, dao bih sve za njih, ali s vremenom sam kod nekih doživio da to iskorištavaju. Shvatio sam da mora postojati distanca želimo li napredovati. No, s mnogima ostajem prijatelj, kao na primjer s Aaronom Foxom i njegovom obitelji.
Što ste si poželjeli u 2012.? – Zdravlje i sreću u obitelji i za prijatelje, kvalitetan i uspješan klub i dobar rezultat ove i iduće sezone …
Feđa Kalebić