Napisale: Marijana Marinović i Kristinka Šćavina Snimci: Igor Nobilo, Arhiva EPH i privatni album
Uz suze i izraze sućuti njegovim najbližima, na zagrebačkom su se Krematoriju 9. svibnja od Đorđa Novkovića, najtiražnijeg hrvatskog skladatelja pop i zabavne glazbe, oprostili obitelj, brojni kolege i prijatelji. Dostojanstvena tuga i bol miješali su se na licima njegovih najbližih – supruge Ozane, sina jedinca Borisa i snahe Lucije, dok su dvoru ispunjavali zvuci Đorđevih omiljenih pjesama: “Yesterday” od Beatlesa i “I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa, koji mu je, uz Paula McCartneya, bio glazbeni uzor još od mladosti. No, pravu navalu emocija izazvale su pjesme “Stari Pjer”, jedan od prvih hitova koje je Novković potkraj šezdesetih napisao za Ivicu Percla, pjevača koji je također nedavno preminuo, te refren pjesme ‘Don’t ever Cry’ koju je otpjevala Danijela Martinović
– Moj otac i ja razumjeli smo se osjećajima, a ne riječima. Žao mi je što nikada jedan drugome nismo uspjeli reći neke stvari koje smo osjećali duboko u sebi – kazao je Boris Novković stojeći uz očev lijes, a potom je pročitao pjesmu koju je napisao tati, koja završava riječima – volim te. Na posljednji počinak velikog su skladatelja, koji je ove godine obilježio 40 godina karijere i nedavno objavio kompilaciju najvećih hitova, među ostalima, ispratili Mišo Kovač, Tonči Huljić, Miroslav Škoro, Severina, Husein Hasanefendić-Hus, Zrinko Tutić, Nikša Bratoš, Neda Ukraden, Gabi Novak, Jelena Rozga, Ismeta Dervoz, Kemal Monteno, Petar Grašo, Mate Bulić, Antun Vrdoljak, Vanna, Tereza Kesovija, Vlado Kalember, Rajko Dujmić, Zdravko Čolić, Gibonni, Zvonimir Boban, djevojke iz grupe Feminnem… Neki od njih stvorili su uspješnu karijeru upravo zahvaljujući Đorđevim pjesmama, a druge je taj glazbeni mag vratio na vrh kad su već počeli tonuti u zaborav. Od bivšeg svekra došla se oprostiti i glumica Bojana Gregorić Vejzović.
Točno u 12.40, dok je trajao ispraćaj, na većini hrvatskih radiostanica svirali su vječni hitovi Đorđa Novkovića. Bila je to zamolba koju je radijskom urednicima uputio Odbor za posljednji ispraćaj, sastavljen od Đorđevih bliskih prijatelja.
Nitko od njih nije mogao vjerovati kad su čuli da je 64-godišnji Đorđe Novković, u noći na 6. svibnja iznenada umro od moždanog udara. Skladatelj koji je napisao više od 3000 pjesama i prodao više od 30 milijuna ploča preminuo je tiho, kako je i živio.
– Tata je umro doma, oko pet sati, u nedjelju ujutro, u svom dnevnom boravku. Mama i on zajedno su gledali televiziju i navijali za mene jer sam te večeri nastupao u showu Zvijezde pjevaju. Mama je otišla spavati oko ponoći, a tata je rekao da će još malo ostati budan. Kad se probudila oko pet ujutro, mama se zabrinula vidjevši da tate nema u spavaćoj sobi. Pošla ga je potražiti i našla u dnevnom boravku. Izgledao je mirno, kao da spava, no na licu mu je bilo nekoliko kapljica krvi – ispričao je najbližim prijateljima shrvani Boris Novković, koji se s ocem posljednji put čuo u subotu oko 22.30, nakon nastupa u Zvijezde pjevaju. Otac i sin tada su dugo razgovarali, a Đorđe je bio odlične volje komentirajući Borisov nastup s glumicom Ivom Visković u showu. Dogovorili su se da će se vidjeti na obiteljskom nedjeljnom ručku.
Ponoćni razgovor
Te noći, nakon što je završio telefonski razgovor s ocem, Boris je pogledao snimku njegovog nedavnog gostovanja u specijalnoj emisiji Zuhra Light Show. Đorđe je u emisiju kao svoje goste pozvao glazbenike s kojima je godinama surađivao: Mišu Kovača, Severinu, Danijelu Martinović, Nedu Ukraden, Vladimira Savčića Čobija, Vladu Kalembera, Petra Grašu, Jelenu Rozgu… Njegov sin tu je emisiju već jednom pogledao, ali baš te kobne noći osjetio je neobičnu potrebu da je vidi još jednom.
Dan nakon tragedije koja je zadesila obitelj Novković, kad su mu se malo staložili osjećaji, Boris je veoma emocionalno preagirao: – Otišao je moj jedini i najdraži tata. Na žalost, tek kad je otišao, shvatio sam da sam rastao, živio i učio uz Đorđa Novkovića – neponovljivog, velikog i bezvremenog glazbenog genija. Iako kroz svoje pjesme zapravo nikad neće otići i preko njih će uvijek biti sa mnom, meni će prvenstveno i neutješno nedostajati moj tata Đorđe – kazao je Boris, koji u mladosti često nije dijelio stavove svog oca, pogotovo što se tiče glazbe. Obostrana ljubav bila je neupitna, ali obojica su jasno stavljali do znanja da se karakterno veoma razlikuju. Đorđe je oduvijek bio realan, s obje noge na zemlji, a Boris osjećajan i intuitivan. Njihove prepirke na obveznim nedjeljnim ručkovima uvijek su uspješno smirivale Borisova mama Ozana i supruga Lucija. No, unatoč povremenim neslaganjima, Novković mlađi uvijek je isticao kako kod svog oca iznimno cijeni njegovo poštenje i to što nikada nije bio ljubomoran na tuđi uspjeh.
Đorđe je, pak, uvijek govorio da je sin od njega naslijedio ljubav prema glazbi i sportu. Obojica su, naime, bili strastveni sportaši. Đorđe Novković je svojedobno bio sjajan u stolnom tenisu i veliki poklonik igre Dragutina Šurbeka, a Boris je nekoć razmišljao čak i o karijeri profesionalnog nogometaša. Đorđe je svakodnevno i vježbao u trim-kabinetu, mogao je napraviti sto trbušnjaka u seriji, a otkad je prije nekoliko godina uspio smršavjeti, veoma je pazio na prehranu. Imao je savršenu memoriju i često se hvalio da zna napamet barem 500 telefonskih brojeva. Nikada nije bolovao od neke ozbiljnije bolesti, tek tu i tamo se požalio na bolove u želucu, a jedini porok mu je bilo pušenje.
Vijest o Novkovićevoj iznenadnoj smrti s posebnom je tugom dočekana u njegovom Sarajevu, gradu u kojem je sa suprugom živio sve dok njihov sin nije navršio šest mjeseci. Đorđe Novković odrastao je u građanskoj obitelji: otac je bio građevinar, a majka učiteljica. Kad mu je bilo šest godina, majka je primijetila njegov talent za glazbu i upisala ga u muzičku školu, u koju ga je, prisjećao se, zimi vozila na sanjkama, pokrivenog dekom. Trud joj se isplatio jer se Đorđe nakon srednje škole upisao na sarajevsku Muzičku akademiju, gdje je diplomirao dirigiranje u klasi profesora Mladena Pozajića. Na akademiji je upoznao i suprugu Ozanu, koja je stekla diplomu profesorice glazbe, ali se nikada nije bavila tim poslom. Ljubav je planula nakon što ju je pozvao na izlet žičarom na Trebević.
No, unatoč tome što je bio dobar student, već tada bilo je očito da taj dugokosi dečko u kožnjaku nikada neće dirigirati simfonijskim orkestrom. Glazbenu karijeru započeo je 1967., kada je osnovao grupu Pro arte, u kojoj je bio autor pjesama i klavijaturist, a najveći im je hit bila “Lola”. Kraće vrijeme bio je član grupe Indexi, a 1969. s obitelji se seli u Zagreb. Prvi veliki uspjeh bila mu je pjesma “Stari Pjer”, koju je na Zagrebfestu izveo Ivica Percl, a poslije obradila Nana Mouskouri, u to vrijeme iznimno popularna francuska pjevačica grčkih korjena. No, zlatno doba Novkovićeve karijere počinje kad je svoj talent udružio s karizmatičnim pjevačem Mišom Kovačem. – Bili smo veliki prijatelji i odlični suradnici. Đorđe je došao u Zagreb na moj nagovor. Nije nikog poznavao pa sam mu našao stan i posudio 5000 njemačkih maraka dok se ne snađe. Na Šlageru sezone 1969. nastupio sam s njegovom pjesmom “Više se nećeš vratiti”, a ta je singlica prodala u nevjerojatnih 500.000 primjeraka – kaže Mišo Kovač, koji je s Đorđem Novkovićem intenzivno surađivao više od 20 godina. Među ostalim, napisao mu je hitove “Ostala si uvijek ista”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Nikoga nisam volio tako” i “Ja nemam više razloga da živim”.
Slijedila je superuspješna suradnja sa Zdravkom Čolićem, kojemu je sredinom sedamdesetih skladao megahit “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Tih godina nastale su i nezaboravne pjesme “Ana” i “Ja nisam kockar”, koje su izvodila Srebrna krila, te “Samo simpatija” Meri Cetinić. Zlatni niz nastavio se u osamdesetima. Tada je Novković napisao neke od evergreena poput “Zora je” za Nedu Ukraden, te “Nada” i “Hrabri ljudi” za Gabi Novak.
Strog, ali duhovit
Potkraj osamdesetih Đorđe se sa suprugom preselio u Rovinj, gdje je kupio kuću, a u tom istarskom gradiću živio je sve do 2000., kad se vraća u Zagreb. U devedesetima je još jednom potvrdio svoj neosporni talent: 1993. njegova je pjesma “Don’t Ever Cry” u izvedbi grupe Put pobijedila na prvoj Dori, hrvatskom natjecanju za Pjesmu Eurovizije. Tri godine nakon toga, Novković dobiva Porin za životno djelo. Iako je u to vrijeme još živio u Rovinju, 1997. postaje programski direktor i suvlasnik diskografske kuće Croatia Records. Njegovi hitovi “Da si moj” i “Ajde, ajde, zlato moje” dali su novi zamah karijeri Severine Vučković, a šlag na torti bila je njezina pobjeda na Melodijama hrvatskog Jadrana 2001. s pjesmom “Virujen u te”. Iako je napisao neke od najljepših pjesama hrvatske estrade, masovnu je popularnost doživio tek 2004., kada je postao široj javnosti prepoznatljiv i kao osoba – kao član žirija TV natjecanja glazbenih talenata Story Super Nova Music Talents. Gledatelji su ga smatrali strogim, ali duhovitim i objektivnim, tako da je stekao simpatije mnogih. Oduvijek je “imao nos” da prepozna talent, a posljednjih je godina posebno hvalio ženski trio Feminnem. One su trebale biti među izvođačima na velikom slavljeničkom koncertu u “Lisinskom”, koji je Đorđe Novković namjeravao organizirati na jesen. Osim toga, u planu je imao i vlastiti gazbeno-zabavni show, u kojem bi ugošćavao poznate glazbenike. Na žalost, umjesto toga, njegovi će kolege na jesen održati koncert sjećanja na svog prijatelja. Bit će to tužna posveta “tati hrvatske estrade”, najplodnijem glazbom autoru s područja bivše Jugoslavije.
A nakon što je na vječni počinak ispratio oca, pred Borisom Novkovićem velika je dilema: nastaviti natjecanje u glazbenom showu Zvijezde pjevaju, u kojem mu je partnerica glumica Iva Visković, ili ne. Organizatori su ovu odluku u potpunosti prepustili njemu. Naime, i otac i sin cijeli su život bili veliki glazbenici i istinski profesionalci, a nema sumnje da bi Boris, nastavi li natjecanje, stekao dodatne simpatije publike. Uostalom, Đorđa je sigurno oduševilo kad je njegov sin za nastup u jednoj od emisija izabrao pjesmu “Get Back” od Beatlesa, koji je obojici bio omiljeni sastav. Koliko god Borisu bila teška pomisao da samo nekoliko dana nakon očeve smrti ponovno uzme mikrofon i stane pod svjetla reflektora, kad je izabrao životni poziv, sigurno je bio svjestan da pjevača prate trenuci sreće, ali i tuge. Sretno lice rezervirano je za izlazak pred publiku, a tužno za osamu u četiri zida. To je dobro znao i Borisov tata Đorđe, koji se i sam često služio omiljenom izrekom svih estradnjaka – show must go on.