Ovaj je članak dio našeg posebnog izvješća Obnova prirode.
Posljednjih 30 godina zakoni EU-a o prirodi bavili su se očuvanjem, ali to očito nije dovoljno. Umjesto toga, obnavljanje prirode najbolji je put naprijed, jedno od najmudrijih ulaganja dostupnih društvu, a također je ključno za sigurnost hrane, pišu Frans Timmermans i Virginijus Sinkevičius.
Frans Timmermans je izvršni potpredsjednik Europske komisije; Virginijus Sinkevičius je povjerenik za okoliš, oceane i ribarstvo.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, pojačani su pozivi da se zaustave glavni prijedlozi Europske unije o biološkoj raznolikosti i održivosti. 'Sada je vrijeme za proizvodnju više hrane, a ne manje'. Ostavljajući po strani pogrešnu ideju da bi održiva proizvodnja predmnijevala niže prinose i manje hrane, ovi argumenti potpuno zanemaruju da su najveće prijetnje sigurnosti hrane klimatske promjene i gubitak biološke raznolikosti.
Rusko namjerno ciljanje zaliha žitarica podsjeća nas na krhkost globalne opskrbe hranom i potrebu za povećanjem otpornosti Europe. Kako bismo osigurali stalnu sigurnost hrane, trebali bismo raditi na smanjenju onečišćenja, razvoju zdravih tla i davanju prostora prirodi za napredovanje.
Obnova prirode sastavni je dio ovog pristupa.
Ali priroda je u lošem stanju. Desetljeća ljudske aktivnosti narušila su ravnotežu i dovela nas na negativnu putanju gubitka biološke raznolikosti. Proteklih se 30 godina vidjelo da su ove aktivnosti masovno transformirale naše krajolike. Poljoprivredna i šumarska praksa postala je intenzivnija, gradovi i infrastruktura zauzimaju sve više prostora, dosljedno istiskujući prirodu.
Mi ljudi ovisimo o prirodi - mnogo više nego što mislimo. Drveće doslovno čisti zagađeni zrak i hladi naše gradove. Ekosustavi filtriraju vodu koju pijemo. Močvare su prirodne spužve koje upijaju višak kiše kako bi spriječile poplave. Drveće i tla pohranjuju ogromne količine ugljika. A kada hodamo šumom, naš imunološki sustav i opća dobrobit dobivaju poticaj.
Priroda nas obnavlja. Sada je vrijeme da uzvratimo uslugu.
Posljednjih 30 godina zakoni EU-a o prirodi bave se očuvanjem. Odvajamo zaštićena područja kako bismo njima upravljali na održiv način. Donijelo nam je to program Natura 2000, najveću povezanu mrežu zaštićenih područja na svijetu, koja pokriva više od 18 posto europskog ozemlja.
Ali tih 30 godina pokazalo je i granice očuvanja. Priroda i dalje propada, unutar, a posebno izvan zaštićenih područja. Vrijeme je za novi pristup. Vrijeme je da obnova prirode postane pravno obvezujuća.
Širom EU postoje sjajni primjeri koji vape da ih se ponovi. Napuštene šljunčane jame u La Basséeu, Francuska, ozdravljene su kako bi osigurale bioraznolikost močvara i zaštitu od poplava za Pariz. Rijeka Vindel u Švedskoj, njen slobodni tok obnovljen je kako bi se poboljšala kvaliteta vode i osigurala mrijestilišta za ribe. I krajobrazni park Emscher u Njemačkoj, pretvoren iz jako zagađenog industrijskog krajolika u veliki park ispunjen šumskim stazama, pješačkim mostovima, arboretumima i vrtovima.
Obnova prirode jedno je od najmudrijih ulaganja dostupnih društvu. Poljoprivrednici dobivaju bolje tlo i stabilno oprašivanje, zajednice dobivaju bolju zaštitu od poplava, čistu vodu i hladnije gradove, ribari oporavljaju riblje zalihe, a šumari otpornije šume. Ulaganje u obnovu je pametno rješenje – svaki euro potrošen na obnovu prirode donosi najmanje osam puta veću vrijednost povrata.
Obnova je također ključna za sigurnost hrane. Poljoprivrednici već trpe posljedice gubitka prirode, a određeni stupanj degradacije tla sada utječe na gotovo 75% poljoprivrednog zemljišta. Erozija uzrokuje gubitke od gotovo 3 milijuna tona pšenice i 600 000 tona kukuruza svake godine. A s obzirom na to da gotovo 5 milijardi poljoprivredne proizvodnje EU-a izravno ovisi o oprašivanju insekata, pad populacija oprašivača znači sve veći financijski rizik za poljoprivrednike koji uzgajaju usjeve koji ovise o oprašivačima.
Obnova može popraviti štetu i to brzo. Cvjetnjaci, živice i druga obilježja krajolika, osobito u kombinaciji sa smanjenom upotrebom kemijskih pesticida, imaju brz i pozitivan utjecaj na oprašivanje. Kameni zidovi, travnati rubovi i sredstva za hvatanje sedimenata unutar granica poljoprivrednih polja mogu zaustaviti eroziju tla.
I, naravno, obnova prirode donosi ogromne prednosti za klimu. Priroda je naša najbolja 'tehnologija' uklanjanja ugljika. Ništa ne uklanja ugljik učinkovitije i jeftinije iz atmosfere od šuma, močvara i mora. Stoga bismo svoje napore trebali usmjeriti na ekosustave s najvećim potencijalom za uklanjanje i skladištenje ugljika. Znamo koliko su važna rješenja temeljena na prirodi. Sada je zadatak provesti ih u praksi.
Što dulje čekamo, više problema ostavljamo za budućnost.
Klimatska kriza i kriza biološke raznolikosti prijete samim temeljima našeg života na Zemlji. Ovaj novi zakon o obnovi prirode ogroman je korak naprijed u rješavanju problema gubitka biološke raznolikosti, popravljanju štete iz prošlosti i jačanju naše prirode za budućnost.
Znanost nam govori da to trebamo, javnost traži da to učinimo: vrijeme je da mi političari djelujemo.