Ja se lijepo volim našminkati, uživam i kad imam fino sređene nokte, pa na to sve obučem ono radno odijelo i odem na gradilište. Kad se prvi put pojavim takva na gradilištu, svi ostanu zapanjeni. Kad kažem svi, mislim na muškarce koji su i jedini tamo, a koji se ne mogu načuditi kako ja tako sa sređenim noktima i frizurom prenosim vreće, žbukam i gletam. Ipak, nikada to nije bilo neugodno iskustvo, nego su oni više fascinirani tom situacijom - govori nam na samom početku Antonia Bilonić (38) iz Sinja, koja je ovih dana u medijima privukla veliku pozornost kao jedna od rijetkih žena i majki koja radi na građevini tipično "muški" posao, gdje nerijetko sjedne i u bager, prenosi vreće od 25 kila te na visokim skelama žbuka i gleta fasade obiteljskih kuća.
Antoniji ovaj posao nije toliko iznenađenje kao našoj javnosti. Naime, Antonijin djed je bio poznati klesar, pa bismo mogli reći da se ova priča na jedan način prenosi generacijama. Što se tiče same Antonije, ona je još od malih nogu gledala kako njezin otac izvodi građevinske poslove pa je polako i ona učila. Interes prema ovom zanimanju seže i dalje od Antonijine uže obitelji. Kako saznajemo, i širi krug obitelji ima uspješne tvrtke na ovom području, pa Antoniji nikada nije teško pronaći gradilište na kojem će pokazati svoje umijeće. Iako je kao mala sanjala da postane vatrogaskinja, policajka ili pjevačica, od četiri sestre u obitelji ona je ipak krenula očevim stopama, a sada i njezina djeca vole od mame naučiti poneke tajne ovog zanata.
Puno više od snage
- Bavim se ovim poslom već dugi niz godina, nagledala sam se svega i stekla bogato iskustvo, pa sam tako nedavno praktički sama napravila i svoju kuću, od temelja do krova. Rekla bih da mi je ovaj posao u krvi. Podjela na ‘muške‘ i ‘ženske‘ poslove mene previše ne dira, to je moj život i ja ću ga živjeti kako meni odgovara, bez obzira na to što drugi mislili o tome. Moje je iskustvo da je ionako manjina tih koji imaju predrasude, a u mom slučaju toga nije bilo. Ovo je posao kao i svaki drugi i treba ga znati raditi. Vrlo je važno iskustvo, puno više od same snage - objašnjava nam Antonia.
Iako Antonia fizičku snagu ne ističe kao nužnost ili prednost ovog posla, ona bez problema digne vreću, nosi cigle, blokove, knauf ploče, prenosi pločice te ih satima postavlja dok joj na koljenima ne izbiju modrice.
U razgovoru nam govori kako je to bila prva djelatnost kojom se počela baviti, iza postavljanja keramike uslijedilo je zidanje, pa su na red došle i fasade i tako već skoro 19 godina.
- Jedno vrijeme sam živjela u Koprivnici, gdje sam i započela s ovim poslom, i planirala sam otvoriti vlastitu tvrtku, ali me život odnio na drugu stranu. Nakon nekoliko godina vratila sam se u rodni Sinj i ponovo se počela baviti ovim poslom. Razlika je jako velika, u ovim područjima, za razliku od situacije u Koprivnici, ovaj posao je puno unosniji i veća je potražnja za radnicima - otkriva Antonia.
Kad radni dan završi, tamo negdje oko 17 sati, Antonia se poput neke superheroine transformira u kućanicu, majku i damu. Kaže nam kako ju je nekada teško prepoznati kad se usporede ta dva izdanja. Neke dane prođe gradom u prljavom radnom odijelu i ne brine što će ljudi misliti, a druge dane plijeni pozornost svojim dotjeranim izgledom.
- Volim sve strane svog života i svaku svoju ulogu, ništa mi nije teško jer to je sve moj izbor, i posao i obitelj. Djeca su mi velika podrška u svemu i to stvari čini lakšima. Žene mogu napraviti sve što mogu i muškarci. Zanemarimo stereotipe da je briga o kućanskim poslovima ženski posao, kao i da je građevina rezervirana samo za muškarce. Puno je toga ograničeno samo u našoj glavi, upornost u onome do čega vam je stalo na kraju donese željene rezultate - rekla je za kraj Antonia. q
