Miroslav i Ines Antolčić četvrta su generacija pčelara u obitelji Antolčić.
- Bez ljubavi pčelar ne može opstati. To je zahtjevan posao koji iziskuje puno vremena, truda i znanja, ali je i zahvalan. Pčele vrate ono što smo u njih uložili. Osim što se njime ekonomski može privrijediti, čovjek vrijeme boravi u prirodi, opuštajuće je. No, novac ne može biti glavni motiv za bavljenje pčelarstvom. Oni koji su ušli u to u prošle tri godine, koje su bile loše, razočarali su se. Kažu da se tek nakon tri godine možete početi ozbiljnije baviti pčelarstvom, u međuvremenu je potreban mentor koji je ujedno i motivator, koji će vas znati voditi kroz sve faze. Pčelarstvo nije posao, nego stil života.”
Dvorištem se širio blagi, slatkasto-drvenasti miris i čulo se neprestano, prigušeno zujanje. Vremenski uvjeti nam možda i nisu išli na ruku jer su pčele inače uznemirene tijekom promjenjivog vremena i naoblake, pa su se malo i zaletavale, no naša je znatiželja ipak prevladala. Upravo u trenutku kad smo, promatrajući izvađeni okvir s leglom iz košnice, svjedočili prvom izlasku mlade pčele koja se razvila iz oplođenog jaja u ćeliji šesterokutne saće, stigla je vijest da su u Međimurju, Podravini i Moslavini pronađeni milijuni mrtvih pčela. Tu je brojku nemoguće točno utvrditi, no očajni pčelari na tamošnjem području, koji su uginule pčele skupljali lopatama, znaju da krivac nikad neće odgovarati, unatoč pokrenutoj istrazi Državnog inspektorata. Priča se ponavlja iz godine u godinu, a pomor pčela povezuje se s pesticidima i špricanjem ratarskih kultura, najčešće uljane repice.
Nalazimo se na baznom pčelinjaku OPG-a Miroslava Antolčića kod Velike Gorice, gdje su nas dočekali supružnici Miroslav i Ines. Njihov kestenov med lani je proglašen šampionom 11. Festivala pčelarstva Zagrebačke županije.
Miroslav i Ines Antolčić četvrta su generacija u obitelji Antolčić koja se bavi pčelarstvom. Imaju 370 pčelinjih zajednica, a Miroslavovi roditelji još 70-ak na više lokacija. U baznom pčelinjaku kod Velike Gorice, u rodnoj kući Miroslavove majke, uzgajaju i matice te proizvode sve pčelinje proizvode osim otrova. Sortne medove, točnije bagremov, dobivaju u okolici Vrbovca, zatim kestenov u okolici Petrinje, med od metvice u okolici Lonjskog polja... Proizvode med s propolisom, čokomed, med s cimetom, lješnjacima..., zatim matičnu mliječ, pelud, pergu, propolis, pčelinji vosak, sapun... Uzgajaju i matice, a imaju i stanicu za njihovu oplodnju.
- Budite mirni, bez naglih pokreta, po pčelinjaku se krećite iza ‘piste’ kako pčelama ne biste ušli u koridor... - pojašnjavaju nam, a mi pratimo upute.
Oznake na košnicama su interne, vezane uz preglede, matice, broj okvira s leglima, nasađenoj matičnoj mliječi... Pokazuju nam točkicom označenu maticu, duguljastog oblika, vitku, veću i dužu od ostalih pčela zbog toga što se hrani isključivo matičnom mliječi, što joj daje i reproduktivnu moć da u jednom danu polegne onoliko jaja koliko je teška.
- Matice označavamo svake godine kad se izlegnu kako bismo ih lakše uočili, ali i kako bismo pratili koliko su stare. Svake se godine označuju posebnim flomasterom u drugoj boji. Drugi je način označavanja lijepljenjem pločice s brojevima. To je usklađeno na globalnoj razini. Matice žive do pet godina i s vremenom gube svoju moć, pa ih mnogi pčelari mijenjaju nakon tri godine, kako bi uvijek imali jake zajednice - kažu Miroslav i Ines.
Oni zasad, srećom, ne bilježe pomore pčela. No, u Hrvatskom pčelarskom savezu, nažalost, u ovom periodu očekuju još poziva sličnog karaktera.
- Velika trovanja na lokalnim područjima događaju se kod tretiranja drugih poljoprivrednih kultura, a posebno je velik problem kod uljane repice. Iako bi ratari svoje poljoprivredne kulture trebali tretirati prije cvatnje, često ih prskaju kad veći dio repice počne cvasti, a tada pčele uzimaju nektar i cvjetni pelud. Međutim, unatoč poljoprivrednim službama i veterinarskim inspekcijama, ne postoji hodogram kojim bi se to rješavalo. Krivci najčešće ostaju nepoznati. Takvo nesavjesno ponašanje će trajati dok se nekome ne napiše poštena novčana kazna, kako bi i drugi malo razmislili - kaže Vedran Lesjak, pčelar, član Hrvatskog pčelarskog saveza i urednik časopisa Hrvatska pčela, koji je pokrenut daleke 1881. godine.
Prvi golemi gubici u košnicama i nestajanje pčela diljem SAD-a, Europe i u nekim drugim državama svijeta bilježe se od 2003. godine.
- Kolaps pčelinjih zajednica traje već više od 15 godina i u pravilu ne postoji jedinstven razlog. Timovi znanstvenika na svijetu pokušavaju ga detektirati, ali očito se radi o velikom broju negativnih faktora koji utječu na pčele, počevši od globalizacije i klimatskih promjena - ističe Lesjak.
Opstanak pčela velika je tema kojom se bavimo zadnjih nekoliko desetljeća, no još je veliki znanstvenik Albert Einstein svojedobno izjavio: ‘’Nestanu li pčele s planeta Zemlje, čovjeku kao vrsti ostaju još oko četiri godine života’.’ No, treba znati da se pomor ne odnosi isključivo na pčele, već na sve insekte oprašivače, bez kojih bi se naši životi drastično promijenili.
U Hrvatskoj je oko 150 pčelarskih udruga, a broj pčelara rapidno raste. U Hrvatskom pčelarskom savezu broj članova svake godine varira, a trenutačno ih je oko 6.500, dok ih je u Evidenciji pčelara i pčelinjaka prijavljeno 9.200. No, Savez računa da ih je ukupno barem 14 tisuća, jer nisu registrirani.
Svaki pčelar obvezan je, ističe Lesjak, upisati se u Evidenciju pčelara i pčelinjaka te u Registar domaćih životinja pri Upravi za veterinarstvo i prijaviti pčelinjak, nakon čega pašni povjerenik obilazi lokaciju ili više njih. Prema Pravilniku o držanju pčela, pčelinjak mora biti udaljen od međe, kuće i ceste, ovisno o broju košnica.
- To je napravljeno prvenstveno zbog prijenosa bolesti. Jer, pčele lete, imaju nagon za grabežom i znaju opljačkati drugi pčelinjak ako osjete da je ta zajednica slaba i ne brani svoju košnicu, a na taj način mogu prenijeti i bolesti - pojašnjava.
U Hrvatskoj i susjednim zemljama u regiji uzgaja se jedino siva pčela (Apis mellifera carnica), koja je zaštićena jer je autohtona, dok druge zemlje u Europskoj uniji imaju dozvole za uzgoj svojih regionalnih tipova pčela.
Tijelo pčele građeno je od hitina te se sastoji od glave, prsa i zatka. Ima tri para nogu, dva para tankih krila i pet očiju: dva velika i tri sitna, kojima gleda po mraku, a vidi ultraljubičasto.
- Pčele imaju dobru orijentaciju, tako da se uvijek vraćaju u svoju košnicu. Mogu letjeti i do deset kilometara, a prilikom prikupljanja nektara lete do kilometar i pol od košnica. Međutim, najekonomičniji im je let do 800 metara kako ne bi potrošile previše onoga što nose u košnicu - objašnjava Lesjak.
Na našem se području najčešće koriste dvije vrste košnica koje imaju podtipove, a nose naziv po svojim autorima. LR ili Langstrot Rutova košnica je tzv. nastavljača s najčešće deset okvira i gornjim poklopcem. Ona se može povećavati, odnosno nastavljati na način da se nastavci postavljaju jedni na druge, a okviri se izvlače s gornje strane. AŽ ili Alberti-Žnideršičeva košnica ima vrata sa stražnje strane, odakle se izvlače okviri. Ovisno o veličini, takva košnica može imati 20-ak i više okvira.
Sama tehnologija u pčelarstvu gotovo da se i nije previše promijenila od svojih početaka. Pomoćni alati su se malo modernizirali, a najviše se promijenila svijest te se razvilo znanje o pčelinjim proizvodima. Ipak, košnice s pokretnim okvirima pokrenule su pravu malu revoluciju. Naime, prije su se zajednice morale uništavati kako bi se došlo do meda. No, vjerojatno i danas postoje pčelari koji uzgajaju pčele u pleterima.
Nekoliko je životnih faza pčela u košnici, uz strogo organiziranu podjelu rada. Zajednicu u najvećem broju čine pčele radilice, koje žive 40-ak dana. Mlade pčele kad se izlegnu, obavljaju poslove čišćenja i pripremaju stanice saća da matica u njih može snijeti jaja, zatim idu na orijentacijski let te se vraćaju u košnicu. Veći dio starijih pčela skuplja nektar, a manji pelud. U zajednici je i nekoliko stotina do tisuću trutova, čija je uloga reproduktivna, a ujedno i griju košnicu. Zajednica prije zimskog perioda izbacuje trutove, a pčele se okupljaju oko matice i pomicanjem krila stvaraju toplinu. U zimskom periodu u košnici je do deset tisuća pčela, koje žive do šest mjeseci. Matica prepoznaje prvi duži dan i započinje pripremu za nadolazeće proljeće. Kad je vanjska temperatura viša i ne puše vjetar, matica izlazi kako bi se sparila s desetak trutova te se vraća u košnicu, polaže jaja i više ne izlazi. U aktivnom dijelu godine, od svibnja do kolovoza, broj pčela u košnici penje se i do 50-60 tisuća.
Niz je metoda kojima se pčelari koriste kako bi ojačali zajednicu i prinos. Stavljanjem matične rešetke u donji nastavak LR košnica ograničava se kretanje matice, a gornji su nastavci za pčelara, s leglima iz kojih će se razviti pčele te prikupljati nektar i cvjetni pelud. U protivnom bi matica legla unedogled, zauzimajući prostor za med i ostale pčelinje proizvode, a tada bi krenuo i reproduktivni ciklus zajednice rojenjem, što je prirodni način razmnožavanja. Ako dođe do rojenja, za pčelara je to izgubljena sezona jer ta zajednica neće donijeti pčelinje proizvode.
Košnice mogu biti na istoj lokaciji tijekom cijele sezone, samostalno, u kontejnerima, paviljonima... A mogu biti i pokretne, primjerice u kamionima, kako bi se u noćnim satima, kad pčele miruju, lakše transportirale na drugu lokaciju, ovisno o cvatnji određenih vrsta biljaka. Tako i vrsta meda koju pčele proizvode ovisi o dobu godine i paši. Prvi med u godini je cvjetni, koji pčelari prikupljaju iz košnica prije cvatnje bagrema, kako bi pripremili zajednicu na novi unos golemih količina nektara te dobili najtraženiji, bagremov med. Naime, budući da je pčela racionalna, prikuplja nektar tamo gdje ju privuče miris, a bagrem cvate otprilike deset dana tijekom svibnja. Ako su u tih deset dana loši vremenski uvjeti, poput niskih temperatura, mraza, kiše ili jakog vjetra, kad ni pčele nisu aktivne, cvijeće se smrzne ili se nektar i cvjetni pelud isperu, a samim time nema ni bagremova meda. Upravo se to dogodilo većini pčelara proteklih godinu, dvije. U slučaju loših vremenskih uvjeta, neki ne vade med u nekoliko navrata, nego ostave da se u košnici tijekom cijele sezone proizvede miješani cvjetni med.
- Vrlo je bitno da pčelari ne uzimaju sav med iz košnica kako bi pčelama ostavili dovoljno hrane, ne samo tijekom zimskog perioda, nego i u slučaju loših vremenskih uvjeta jer može doći do uginuća. Stoga ih se često prihranjuje šećernim pogačama i sirupom - ističe Vedran Lesjak.
Neki su se pčelari orijentirali i na druge pčelinje proizvode kako ne bi ovisili isključivo o medu. Poput supružnika Antolčić.
- Krenuli smo u smjeru diverzifikacije pčelinjih proizvoda, da ne ovisimo samo o medu, nego proizvodimo cijelu paletu pčelinjih proizvoda. Dakle, ako jedan proizvod podbaci, drugi nas izvlači. Lani je med pobacio, pa smo pojačali proizvodnju matične mliječi. Prodaja matica je najintenzivnija u svibnju i lipnju, kad potražnja za medom nije velika, tako da te mjesece na taj način pokrijemo - kažu.
Na njihovu se pčelinjaku osjećamo poput turista. Naime, osim matice u košnici, na jednom izvađenom okviru pokazuju nam leglo pčela radilica i trutova, zatim saće sa svježim nektarom, još nepokrivene...
- Nektar je pun vlage pa ga pčele ne poklapaju odmah voštanim poklopčićima jer bi se inače ukiselio. One ‘cuclaju’ med te ga prebacuju i tako ventiliraju vlagu dok ne ishlape vodu na 18 posto, kad se med više ne može pokvariti, i zatim ga poklope. Tako može stajati desetljećima, ali s vremenom gubi svoju vrijednost i postaje samo sladilo - pojašnjavaju.
Nedaleko od pčelinjaka nalazi se i pojilica s nekoliko okrenutih boca vode postavljenih na tanjur, gdje pčele uzimaju vodu bez ulaska zadnjim dijelom u nju, kako bi se zadržala čistoća. Postavili su i visoke mreže kako bi pčele, imajući na umu susjede, letjele iznad visine ljudi.
I LR i AŽ košnice imaju jedan mali dio pčelinjaka namijenjen za njihovu djecu, koja uz njih uče o pčelama, dok u AŽ nukleusima uzgajaju matice.
- Kad se pčele roje, naprave čak 30-40 matičnjaka, a u roju pčela može biti i po nekoliko matica. Ponekad se dogodi da iz jedne zajednice izađu tri ili četiri roja. To je prirodni način razmnožavanja. U takvim slučajevima zadnja matica koja ostane u zajednici uništava ostale matičnjake iz kojih se matice još nisu izlegle. No, mi radimo kontroliranu proizvodnju i selekciju, biramo matice po mirnoći, higijenskom ponašanju, prinosu meda i otpornosti na bolesti - kažu.
U Hrvatskoj je 50-ak uzgajivača matica, koji su pod redovnom kontrolom. Miroslav i Ines nam govore kako se uz prijavu Udruzi uzgajivača matica, koja podrazumijeva i testni program, moraju podnositi i izvješća Ministastvu poljoprivrede. Svake godine određeni broj matica šalje se na analize i kontrole. Isto tako i teglice meda.
Uvode nas u radni prostor, gdje nasađuju ličinke i prikupljaju matičnu mliječ. Na jednom okviru pokazuju nam legla s ličinkama starim šest dana i pojašnjavaju kako se iz njih razvija pčela za 21 dan, čemu smo upravo svjedočili. Mlade pčele, iako imaju razvijen žalac, u početku nemaju jaki otrov, a druge pčele u košnici im pomažu da “stanu na noge” i hrane ih nektarom.
Matična je mliječ, kažu, slatkasto-kiselkastog okusa, koji je nekome fin, a nekome bljutav. No, to je svakako “najjači” i najskuplji pčelinji proizvod koji se može konzumirati. Po nutritivnoj i zdravstvenoj vrijednosti čak bi se mogao usporediti s kolostrumom. Tako se u prvim danima njegova korištenja, prema iskustvima, javlja osjećaj poletnosti. Uostalom, njegovu vrijednost potvrđuje i veličina matica koje se njome hrane.
U gornjem kutu drugog okvira pokazuju nam med, a niže pergu. Još onako svježe, pristali smo probati ih.
- Perga je fermentirana pelud, zove se i bee bread ili pčelinji kruh. Ima slatkasto-gorak, pomalo slamnati okus, ovisno od koje je biljke. Bogata je vitaminima i mineralima te je energetski hranjiva za ljude. Što se tiče peludi, najveći dio ostavljamo u košnicama, a uzimamo manji, preostali dio te ju sušimo u sušioniku. Pčele zrnca peludi skupljaju nogicama, a to im predstavlja glavni izvor hrane koji im omogućava razvoj, rast, stvaranje novog legla... Med koriste kako bi imale energiju za letenje - pojašnjavaju, dodajući kako se konzumiranje peludnih zrnca preporučuje sportašima i alergičarima. Unošenjem otopljenih zrnaca peludi u tekućini tijekom zime organizam se navikava na nadolazeću sezonu peludi te ju bolje podnosi.
Pčelinja je krema, u što smo se i sami uvjerili, odlična kod kožnih problema poput opeklina ili posjekotina, a izvrsnom se pokazala i kod atopijskog dermatitisa.
Ispada da je med jedan od “najlošijih” pčelinjih proizvoda, a dobro smo upoznati s njegovim blagodatima: pomaže kod alergija, manjka energije, spavanja, kašlja, ali i povećava libido te jača imunitet.
Nakon paše pčelari vade okvire s medom iz košnica, koje idu u zasebne radne prostorije u kojima se vrca med. Vrcalica je okrugli stroj u koji se stavljaju okviri, a med centrifugalnom silom izlazi na stijenke bubnja, cijedi se te se ulijeva u posude.
Na imanju je i apikućica u kojoj se kroz maske udiše aerosol iz pčelinjih košnica, odnosno provodi se apiinhalacija, čime se jača imunološki sustav te pomaže kod mnogih bolesti respiratornih organa, protiv migrena i drugih zdravstvenih tegoba.
Razgovaramo i o poticajima. Hrvatski pčelarski savez, kaže nam Lesjak, savjetodavno sudjeluje u kreiranju potpora, prikupljajući ideje od pčelara, koje upućuje nadležnom ministarstvu. Pčelari koji su Evidenciji ostvaruju državne poticaje, poticaje iz lokalnih uprava i samouprava te sredstva iz mjera ruralnog razvoja. Među njima su sredstva za teretna vozila, plavi dizel, alat... No, pčelari kažu da to nije dovoljno.
- Prilikom kupnje košnice poticaji su 80 posto, po matici je maksimalni povrat 60 kuna, ali gotovo nikad nije puni iznos, češće je 40 kuna. Grad Velika Gorica daje 30-40 kuna poticaja po zajednici, ali su ti poticaji ograničeni na 70 zajednica. Međutim, pčelari imaju velika ulaganja u izgradnju radnih prostora, ali tu nema konkretnih potpora. Bilo bi bolje kad bi se subvencionirale kamate kredita za radni prostor jer se trenutačne poticaje lako može zlorabiti. Nekoliko je segmenata u pčelarstvu: proizvodnja, prerada i skladištenje te prodaja. Proizvodnja se lako pokriva, za prodaju se snalazimo, ali svima nedostaje ovaj središnji segment proizvodno-radnog prostora jer on zahtijeva golema ulaganja, a mnogi nemaju prinose u početku. Mi imamo tu sreću jer imamo imanje koje koristimo samo za pčelarstvo - zaključuju Miroslav i Ines Antolčić.
