Okružen zelenilom Cmroka i smješten u rezidencijalnoj četvrti, ovaj je restoran oduvijek bio sinonim za elitno mjesto izlaska iako kvaliteta hrane nije uvijek pratila taj imidž. Restoran je cijeli u staklu, pa tako i zimi imate dojam da jedete vani, a ljeti u tom zelenilu dolazite tražiti koji stupanj nižu temperaturu zraka od one u Donjem gradu.
Kada su po Zagrebu počeli nicati raznorazni fine dining restorani, prostor i kuhinju tada posrnulog Apetita u zimu 2017. preuzeo je Marin Rendić, koji se među prvima prije petnaestak godina kod nas počeo baviti molekularnom kuhinjom u svojem restoranu Pepe Nero u istarskom Novigradu. Rendić je, uostalom, stažirao u Nomi i Arzaku, pa su mnogi očekivali da će ovaj chef u Apetitu stremiti izrazito inovativnoj, elaboriranoj kuhinji i baciti se u lov na Michelinovu zvjezdicu. Rendić se, pak, odlučio za malo klasičniji, mogli bismo reći i ziheraškiji pristup hrani, pa su mu mnogi to gotovo zamjerili i predviđali skoru propast. Četiri godine poslije i s koronakrizom koja nam je u međuvremenu svima poremetila živote, Rendićevo opredjeljenje se pokazalo kao pametan i dobar potez.
Većina ljubitelja hrane, pa i sami poznati chefovi, počeli su se okretati jednostavnijim, čistijim, izvornim okusima i dobrim starim klasicima interpretiranim na moderniji način. U kontekstu toga, Rendić nije morao puno mijenjati meni svojeg restorana u današnje doba, iako bismo voljeli da uskoro uvrsti kakvo iznenađenje na svoj jelovnik.
Meni je i dalje podijeljen na Prvi dojam, Sredinu, Nešto toplo, Nezaboravni trenutak ili Apetit classic, a nijedno “poglavlje” ne nudi više od četiri jela. Mi smo se prepustili u ruke samog chefa i izabrali meni od pet sljedova koji stoji 520 kuna po osobi.
Za couvert smo dobili krekere u obliku jastučića obojene crnilom sipe s kozjom skutom, što je bio zgodan mini zalogaj uz čašu Petrač Breg pjenušca, te paštetom od telećih jetrica i tune na tortilji kojima je nedostajalo ponešto karaktera. Svakako najfiniji zalogaj bile su košarice s tartarom od tune.
Uslijedio je carpaccio od orade s ponzu umakom (japanski umak od citrusa i soje), koji je odlično nadopunio blagi okus ribe, ali ga nije nipošto prekrio. Lagani početak večere i ukusna uvertira za sljedeće jelo koje nam se izuzetno svidjelo: kvarnerski škamp omotan pršutom od pata negre u juhi od lješnjaka. Slankasti pršut odlično se u isti mah sljubio i kontrirao nenametljivoj slatkoći juhe od lješnjaka, a čvrsta tekstura škampa samo se istopila u ustima.
Nastavili smo s podimljenim jakobovim kapicama s kockicama paprike u mirinu i medu. Ponovno lijep, blag, nenametljiv kontrast slanog, slatkog i kiselog i svakako najefektnije jelo. Jakobove kapice na stol stižu zarobljene dimom u staklenoj kutiji, a nakon dizanja poklopca sve arome iz jela jednostavno vam ulete u nosnice.
Kako nismo znali što nas čeka, odabir vina prepustili smo vrlo ljubaznom sommelieru koji nas je na sljedećem slijedu iznenadio. Uz ribeye od crne slavonske svinje s pireom od butternut tikve i celera poslužio nam je craft pivo Chefs beer Varionice, izrazito citrusnih nota. Meso je bilo puno okusa, sočno, no jedina je mala zamjerka da je moglo biti nešto mekanije, a pivo je svakako osvježilo ovaj mesni slijed.
Mandarina i lješnjak za desert zapravo su čokolada punjena izrazito kremastom kremom od lješnjaka, jedna dodatno obogaćena okusom naranče, a druga još pojačana okusom ovog orašastog ploda.
Kompletan doživljaj hrane, skladnost i dubina okusa te gotovo uz svako jelo perfect match s vinima (ukupan račun za dvije osobe bio je oko 1500 kuna) dokazuje da se u Zagrebu može baš ukusno jesti i otići iz restorana zadovoljan uz osjećaj dobre vrijednosti za novac. A posebno treba istaknuti sjajan raženi kruh od kiselog tijesta.