Dan u obitelji Navoj iz Sela Ravenskih počinje u 4 sata i 30 minuta svakog jutra. Sestre Silvija, Patricia i Nives zajedno s mamom Snježanom ustaju i kreću s pakiranjem plodova koje su ubrale večer prije. Nađe se tu pokoja paprika, mrkva i luk, ali daleko najviše je rajčica. I to onih pravih, sočnih i mirisnih volovskih srca. Na njihovom imanju proteže se čak 20 plastenika koje je ova snažna ženska ekipa i ove godine podigla sama. U više od pola njih, oko 12-ak, raste rajčica o kojoj se svakog ljeta na zagrebačkom Dolcu priča naveliko, traži koja kila više i kojoj je teško pronaći konkurenciju.
"Već 23 godine, otkad se rodila naša Silvija, mi se bavimo paradajzom. Prvo smo sadili krastavce i imali smo voćnjak i onda sam postepeno počela saditi papriku i rajčicu. Krenula sam od polja i to je bilo katastrofa, korijenjenje je odmah odumrlo i tad sam samoj sebi rekla da nema šanse da više ikad posadim paradajz. Ali znate kako to ide, počeli smo s jednim, dva, tri plastenika, sad ih je skupilo 20 i baš rajčici smo odlučili dati najviše prostora. Ona nam je i najpopularniji proizvod i ono na što smo i same baš ponosne", govori nam mama Snježana dok nas u društvu svojih kćeri vodi kroz ogroman vrt nedaleko Križevaca.
Na čas staje pa ponovno kreće od plastenika do plastenika, a u stopu je prati pas Bobi. Cure se bore s vjetrom koji se taman digao i navlače stare radne košulje, smiju se, zezaju i govore kako moraju biti u trendu čak i kad su u berbi rajčica pa nam objašnjavaju kako su u pitanju zapravo djedove stare košulje, ali bez njih ne mogu jer rajčica ostavlja tvrdokorne mrlje. Jednu pružaju i nama, fotografkinja Neja zavlači se među listove i hvata kadrove, a Snježana i Bobi već su ušli među crvene plodove i krenuli s berbom.
"Ma naša mama je najbrža i najvrjednija ikad, mi smo svi prespori za nju. Samo Bobi je može stići, stalno joj je za petama i stalno bere s njom", smiju se dok promatramo simpatičan prizor u jednom od plastenika.
Snježana izlazi i nastavlja s pričom: "Volovsko srce je dosta zeznuto za uzgoj. Primjerice, ne može se saditi na istom mjestu dvije godine za redom. Svake godine moramo rotirati i seliti plastenike i to je samo jedan od izazova."
"Zato i imamo tolike bicepse", dobacuje Patricia.
Nasmijemo se svi u isti čas, a potom nam Snježana nastavlja objašnjavati što to upravo volovsko srce čini toliko posebnim, ali i kompliciranim kada je u pitanju uzgoj.
"Daje manje prinosa, sorta nije toliko otporna na nametnike i uvijek vas iznenadi. S hibridima, koje većinom možete pronaći u dućanima i tržnicama je puno lakše, isplativiji su i prinos je siguran. Sigurni ste da ćete dobiti ono što ste zamislili. Ali volimo naše volovsko srce, jednostavno volimo taj okus, puna su ga usta i ne može konkurirati niti jednoj drugoj sorti. Nije žilav, nema tvrdu koru, samo se otopi u ustima. Najbolji je kad stoji u kuhinji dan, dva, a to je tako zato što ga ne možemo pokupiti baš do kraja zrelog da ne bude previše gnjecav kad cijeli dan stoji na klupi na placu", opisuje nam, a potom se u priču ubacuje Silvija: "Jedne godine pokušale smo saditi i sortu grapolo, to vam je ona koju najčešće možete pronaći u dućanima. Ma to je bilo katastrofa, miljama daleko od našeg volovskog srca, evo mene to bilo sram prodavati na placu", govori nam i hvata se za glavu.
Dok im kosa i predugački rukavi na radnim košuljama vijore na vjetru, sestre Navoj zazivaju kišu. Kažu kako kod njih nije padala već tjednima, a kako bi njihovom povrću itekako dobro došla. Na čas zabrinute, sve dok jedna od njih ne ispali kakvu šalu pa se krenu smijati. Opuštene su i, kako nam govore, posao koji s mamom rade jako ih veseli.
"Meni je mama pričala da me kao malu vodila na Dolac pa bi ja ispod klupe spavala dok bi ona prodavala, a onda sam kasnije sa sestrama preuzela prodaju na tržnici dok mama ostaje kod kuće i priprema sve za idući dan", objašnjava nam Silvija, koja uz sav posao u vrtu kod kuće, studira i na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu (i ne priznaje niti jednu ocjenu ispod 4!), dok su njezine sestre trenutno studentice fizioterapije na Zdravstvenom Veleučilištu Zagreb, odnosno sestrinstva na Sveučilištu Sjever.
Na pitanje je li im ovakav tempo, s buđenjem prije 5 ujutro, ponekad pomalo naporan, Nives spremno odgovara: "Ma nije! Radimo to od malih nogu, naviknute smo i volimo to. Mama nam je usadila tu ljubav prema svemu što uzgojimo i ne bismo je nikad pustile da sve ovo radi sama."
"Sve ono kaj prodajemo, jedemo i same. Nekad čak i u berbi, kad ožednimo, otrgnemo si koju rajčicu i pojedemo, umjesto lubenice", dodaje Patricia.
"Dnevno beremo oko 20 do 60 kašeta, a u svakoj se nalazi oko 5 kilograma rajčice. Ok, ovih 60 se dogodi recimo dva puta u sezoni, kada su plodovi na svom vrhuncu, ali koliko god donesemo na Dolac, toliko i prodamo. Ako nešto i vratimo doma, skuhamo. Taj paradajz koji je cijeli dan stajao na suncu ne prodajemo ponovno", u priču se ponovno ubacuje mama Snježana dok se niz brijeg prema terasi spušta s velikom kašetom punom velikih, sočnih, crvenih plodova.
"Ljudi koji nam dolaze na plac već nas znaju, ipak smo tu proveli više od 20 godina. Često se uzima i paradajz za more, neki ga nose doma u Njemačku ili Austriju ili šalju djeci koja žive vani. Jedna od najsimpatičnijih priča dogodila se kad sam još ja odlazila na plac, tad sam imala jednu stariju gospođu koja je stalno dolazila kupovati paradajz i jednom je dovela svoju unuku i rekla joj je: ‘Slušaj, tu moraš kupovati rajčicu i nigdje drugdje‘. Bio je jednom i jedan gospodin kojem je 20 kuna za kilogram bilo previše, dali smo mu da proba rajčicu, potom je otišao, obišao cijelu tržnicu i vratio se pa rekao kako se ipak isplati. Danas je naš dugogodišnji kupac", prepričava nam Snježana.
Dok razgovaramo, Patricia, Nives i Silvija već nas sustižu, žure prema terasi i na stol iznose različite salate, zimnice i veliku platu na dasci koju je, kako nam ponosno govore, izradila njihova mama, a najrazličitije delicije na nju potom posložile one same. Kada poslože cijeli stol, u idućem trenutku već kreću s preslagivanjem rajčica za fotografiranje, a za to vrijeme, jednim okom prateći situaciju na dvorištu, skromna mama Snježana govori nam kako se, unatoč velikoj količini posla i odricanja, danas ne može zamisliti na niti jednom drugom mjestu.
"Ovo sve ovdje zahtjeva puno snage, nije lako, ponekad je previše za nas četiri, ali ja vam se kunem, sve same radimo i presretna sam što ih imam uz sebe. One kad vide da nešto sama radim, dođu do mene i kažu: ‘hajde mama, daj, budemo skupa‘, uhvate alat u ruke i evo nas, uvijek nekako uspijemo odraditi posao. To je način života koji smo odabrale i danas ga ne bih mijenjala za ništa. Pa pogledajte samo ovaj pogled, pa to ništa ne može zamijeniti", govori nam i prstom pokazuje u daljinu, na zelene brežuljke koji okružuju njihovo imanje.
Slušamo mamu Snježanu i po stoti put toga dana gutamo knedlu. Ne dajemo emocijama da nas savladaju, naš je zadatak svakoj priči pristupiti profesionalno. Ipak, s ovim jakim ženama, s bicepsima ili bez, njihovim pričama, sjajnom rajčicom i ogromnom voljom za rad na trenutke to postaje preteško. Ovdje se sada već osjećamo kao kod kuće. Smijemo se, razmjenjujemo recepte, između razgovora o rajčici ubacujemo i one svakodnevne, o nekim drugim ljubavima i životu općenito. I počinje kiša. "Napokon", uzvikne netko.
Pakiramo se prije nego krene još jače i sjedamo u automobil. Cure nas pozdravljaju i trpaju rajčicu u torbe i džepove. "Nek se nađe, za inspiraciju dok pišete", govore nam i uzbuđeno mašu. Iz Sela Ravenskih odlazimo napunjeni nekom posebnom energijom, oduševljeni snagom žena Navoj i omamljeni moćnim mirisom i okusom njihovog fantastičnog volovskog srca. Dok nam se dojmovi još uvijek sliježu u bilješke brzinski zapisujemo: "Dolac, treća klupa, treći red od katedrale". E tu od sad kupujemo najslađu rajčicu!
SATARAŠ I GRAH S RAJČICOM ZA ZIMNICU
