Jakov Ujaković, sous chef šibenskog restorana Pelegrini, početkom mjeseca proglašen je mladom nadom među chefovima te je dobio nagradu "Andrej Barbieri" u izboru Dobrih restorana za mladog chefa u usponu. Njegov kolega i prijatelj Branimir Vukšić iste je večeri preuzeo nagradu Vinska karta godine za koju je i najzaslužniji, uz Rudolfa Štefana, vlasnika i chefa Pelegrinija.
Na kavi nakon dodjele nagrada Branimir nam je ispričao da Jakova poznaje otkad su bili "ovoliki", pokazujući rukom visinu do koljena. "Ma, zamisli ti ovo! Znaš ti tko je mene doveo u Pelegrini, i to prije deset godina? Vidi ga! Ovaj tu što je dobio nagradu za najboljeg mladog chefa", prisjeća se Vukšić i nastavlja: "Sad ću mu s guštom laštiti nagradu krpicom svaki dan. Postavit ćemo je na najvidljivije mjesto u sali!"
Jakov je, pak, u Pelegriniju od srednje škole, gotovo 15 godina, a uskoro će napuniti tridesetu. Pričamo tako o životu, o Rudiju, šansama, odustajanju, upornosti, lojalnosti i ostajanju. Njima je zapravo koncept odustajanja potpuno stran. Šanse koje su dobili od Rudolfa Štefana čuvaju kao najdragocjenije blago, a svaka rečenica u kojoj je spomenut obavijena je velom zahvalnosti. To je nešto potpuno nevjerojatno i vrlo rijetko u današnjem svijetu gdje se broje samo odrađeni jednomjesečni staževi u razvikanim restoranima.
Slažu se kako je taj trend odustajanja mnogo uočljiviji od početka pandemije. Mnogo je ljudi prošlo kroz Pelegrini i momci ističu kako su u većini oni koji misle da za dva mjeseca znaju sve o ugostiteljstvu, bilo da su zaposleni u kuhinji ili u sali. Svojedobno smo mnogo pričali o tome i sa chefom Štefanom. Isti pjat ne može se poslužiti ljudima zimi i ljeti, i to ne samo zbog sezonalnosti namirnica nego i zbog načina na koji se ljudi osjećaju, a isto vrijedi i za vino. Upravo Pelegrini zbog te opuštene i nenametljive servilnosti ima jedan od najboljih servisa u Hrvatskoj.
Branimir deset godina otvara boce vina, upoznaje ljude koji ga rade, procjenjuje kome bi se od gostiju što moglo svidjeti, kada sudjelovati u razgovoru, dobaciti neku šalu ili biti distanciran. Upravo je on jedan od rijetkih u novoj generaciji koji je u tome posebno vješt. Jakov primjenjuje iste principe u kuhinji. U razgovoru sa chefovima uvijek završavamo na temi koliko je teško pronaći ljude i koliko je posao u kuhinji zahtjevan. Ipak, kad razgovarate s Jakovom, on će vam na svu tu težinu postojanja odmahnuti rukom i odgovoriti da je svaki posao težak ako ga se ozbiljno prihvatiš. Sjećam se da smo jednom poslije večere u Pelegriniju, nakon što su momci završili s poslom, sjeli na skale iznad restorana i otvorili pivo. U društvu smo nabacili nekoliko šala i podbadali malo jedni druge, da bi se Jakov i Brane ubrzo digli, ispili pivo do kraja te otišli raspremiti stolove i pomesti restoran. Tada je sigurno prošlo 1, a možda čak i 2 sata ujutro.
Nakon dodjele nagrada dobacili su samo da se vidimo na kavi u 8 sati. Bila sam uvjerena da će kasniti ili se javiti u pola bijelog dana jer su slavili do dugo u noć. Ništa od toga - u 8 i nekoliko minuta oni su bili spremni jer su već u 9 kretali za Šibenik da se pripreme za radni dan u Pelegriniju.
Jakov teško nalazi riječi što mu znači ova nagrada, pogotovo jer nosi naziv chefa Andreja Barbierija, nažalost prerano preminule institucije hrvatske gastronomske scene.
"Sjećam se jednog od Barbierijevih posljednjih dolazaka u Šibenik. Tada je već radio u Dubaiju, a vozio je Porsche Panameru. Nisam to nikad vozio, ali on je nazvao jer se dobro naživcirao što ne može pronaći parking u srcu sezone. Budući da smo bili prijatelji, spustio sam se preparkirati mu automobil. Brane me zafrkavao da sam uspio u životu jer sam prvi u selu vozio Panameru, a onda smo mu pomogli da se popne uz skale do restorana gdje je uživao na terasi", priča nam Jakov i dodaje: "Dobiti sada nagradu s njegovim imenom... Pa, evo, nemam riječi koliko mi to znači."
U razgovoru uopće nemate dojam da oni na posao idu raditi za svog poslodavca jer je Pelegrini njihov život. Ponekad dođu čak i kad im nije smjena, samo da bi vidjeli kako restoran diše. Možda je pogrešno reći da su Jakov i Brane ljudi iz Rudijeve sjene jer oni koji prate scenu, dobro znaju da su oni najvažnije karike restorana uz chefa Rudija. Baš kao što svaki živ organizam ima svoje bolje i loše dane, tako je i s restoranom. No, njima nije palo na pamet da u teškim trenucima odu samo zato što su čuli da je drugdje bolje i svjetlije, nego su zajedno sa chefom skupili glave i promislili kako promijeniti situaciju na šahovskoj ploči.
Uspjeli su svaki put jer je Pelegrini i dalje najvažniji dalmatinski restoran. Iako je bilo potpuno besmisleno postaviti pitanje vide li se negdje dalje, žele li nešto drugo, čeznu li za promjenom, ipak smo ga postavili iz znatiželje. Kažu da Pelegriniju nisu rekli sve što su imali i obratno. Smatraju da su sada jako dobri, zajedno imaju dobru energiju i nose početnu Rudijevu ideju dalje. Ljudi dolaze u restoran opustiti se i ne treba im mnogo. Treba im malo ljudskosti, osjećaj gostoljubivosti i dobrodošlice. To je sve. Ne treba ljude zamarati problemima, teškim ili velikim riječima, nego im dati toplinu i osmijeh. Malo tko to radi bolje od Branimira Vukšića i malo tko vodi kuhinju tako smireno kao što to radi Jakov Ujaković. Pravo je bogatstvo imati takve ljude na sceni.
