Vožnja poput francuskog predsjednika: Kada su se François Mitterrand i drugi uglednici Pete Republike od sredine 1980-ih nekamo dovezli, često su to činili u Renaultu 25.
Još 1977. godine Renault je naveliko radio na nasljedniku modela 20 i 30, koji nisu bili previše uspješni. Dizajnerski tim, Robert Opron i Marc Deschamps, stvorili su prvi koncept temeljen na modelu Fuego koji se pojavio 1980. godine. Gaston Juchet dizajnira vozilo pod nazivom "Bic Aero".
Konačno, svi koncepti su kombinirani kako bi oblikovali "Projekt 129", kasnije poznat kao Renault 25. "Državna limuzina“ stigla je na tržište 1984. godine. Dužine 4,70 metara, s prostranim prtljažnikom kapaciteta od 442 do 1238 litara i s međuosovinskim razmakom od 2,72 metra pružao je prostran unutrašnji prostor, a bogat popis značajki osigurava pravi luksuz.
Pri lansiranju, R25 je bio vozilo s najboljim koeficijentom otpora na tržištu (0,28), nadmašujući Audi 100 (C3). Renault 25 zamišljen je kao francuski odgovor na njemačku luksuznu klasu. Tehnički napori uloženi u R25 bili su impresivni. Marka je predstavila inovativno putno računalo za svoj vrhunski model, prateći ključne funkcije vozila i podsjećajući na intervale održavanja.
Futuristički instrument panel s tihim glasom osmišljen je od strane čuvenog dizajnera Marcella Gandinija. Za razliku od prethodnih modela Renault 20/30, motori s četiri i šest cilindara ponovno su objedinjeni pod zajedničkim projektom. Raspon pogona išao je od dizelskog motora s 46 kW (63 KS) do V6 turbo benzinskog motora s impozantnih 151 kW (201 KS), omogućujući maksimalnu brzinu od 233 km/h, apsolutni vrhunac u to vrijeme, uz koeficijent otpora od 0,28. Ovisno o verziji, motori i mjenjači su bili elektronički upravljani.
Ulagački trud se isplatio - Renault 25 osvojio je "Zlatni volan" u Njemačkoj 1984. godine, a jedino ga je nadmašio Opel Kadett E u izboru za "Automobil godine" u Europi 1985. godine.
Do 1992. godine, Renault je uspio prodati 40.458 primjeraka modela 25. Dakako, u Francuskoj je situacija bila najbolja s prodajom, a duga verzija s povećanim međuosovinskim razmakom od 22,7 centimetara postala je državna limuzina od 1985. godine. U proljeće 1985., na tržište je stigla i produžena limuzina Renault 25 s većim međuosovinskim razmakom od 22,7 cm, pružajući dodatni prostor za noge straga, piše Motor1.
Vizualno prepoznatljiva po duljim stražnjim vratima i širem B stupu, ovaj model, konstruiran od strane Heulieza, namijenjen je prvenstveno političkim elitama. Između travnja 1985. i lipnja 1986., proizvedeno je 832 vozila ovog tipa. Godine 1986., časopis "auto motor und sport" testirao je Renault 25 Turbo s motorom od 2,5 litre i 182 KS.
Hvalili su "gladak i bez vibracija" V6 motor, ali su kritizirali kašnjenje turbopunjača, koji je "gotovo nemilosrdno" ubrzavao tek nakon 3000 okretaja. Testna potrošnja skupog automobila od 47.900 njemačkih maraka (ali bogato opremljenog) bila je 14,6 litara. Od 1988., Renault 25 bio je dostupan kao model "Quadra" s pogonom na sve kotače.
Također, stigao je do Sjedinjenih Američkih Država kao Renault 25, prepoznatljiv kao Eagle Premier i od 1990. kao Dodge Monaco. U lipnju 1988., R25 je prošao kroz facelift za modelnu godinu 1989. Prednji dio karoserije dobio je zaobljeniji oblik, a stražnja svjetla postala su šira. Dimenzije karoserije ostale su nepromijenjene, ali je unutrašnjost prošla manje izmjene.
Sjedala su dobila nove presvlake i prilagođena su za bolju ergonomiju. Armaturna ploča je dobila izmijenjene ventilacijske otvore, a presvučena je početkom 1990-ih. Renault je također prilagodio motore tehničkom napretku, opremivši sve benzinske motore trosmjernim katalizatorom. Vrhunski model nazvan Baccara bio je opremljen, između ostalog, automatskim klima uređajem, kožnim interijerom i aplikacijama od drva.