Nedavno smo pisali o najskupljim primjercima iz Maranella koji su na aukcijama postigli više od 10 milijuna dolara (72 milijuna kuna). Kad smo već kod toga, jedna 250 GT SWB Berlinetta je promijenila vlasnika za tu cifru. Ali postoji hrpa uglavnom manje poznatih Ferrarija iz tog razdoblja za koje ne morate biti milijarder da biste ih kupili - možda samo milijunaš, ali svakako su vrijedni pažnje.
9) 1958. - 1960. Ferrari 250 GT Pinin Farina (560.000 dolara)
Riječ je o automobilu koji je pomogao da se Ferrari pretvori iz malog proizvođača u nešto ozbiljnije. I dok možda izgleda "ukočeno" u usporedbi s GT-ima i sportskim superautomobilima koji su se pojavili kasnije, GT je i dalje zgodan klasični automobil. Ispod karoserije nalazi se ista osnovna šasija i V12 motor kojeg koriste nešto poznatiji modeli, poput 250 GTO-a.
8) 1959. - 1963. Ferrari 250 GT/E (360.000 dolara)
250 GT/E bio je Ferrarijev prvi pravi pokušaj serijske proizvodnje automobila s četiri sjedala. Pininfarinina karoserija fastback nalazila se na rastegnutoj šasiji 250 i pokretao ju je isti Colombo V12 od 240 KS kao i 250 PF-a s dva sjedala. Sam Enzo bio je obožavatelj ovog klasičnog GT-a, za kojeg aukcijska kuća Girardo napominje da nije lansiran na sajmu automobila, već na Le Mansu, gdje je služio kao auto za stazu, dokazujući svoje sportske karakteristike.
7) 1963. Ferrari 330 America (450.000 dolara)
Još početkom 1950-ih Ferrari je koristio ime America za automobile namijenjene uglavnom SAD-u i opremljene V12 motorima koje je dizajnirao Lampredi i koji su bili veći od Columba V12 koji se nalazio u europskim modelima.
6) 1964. - 1967. Ferrari 330 GT 2+2 (200.000 dolara)
Nasljednik 330 Americe, 330 GT 2+2, dobio je isti 4,0-litreni V12 motor od 300 KS i praktična dva plus dva sjedala, ali je nastavio igru s poboljšanim kočnicama i ovjesom. Kasniji automobili dobili su i servo upravljač, klima uređaj i mjenjač s pet stupnjeva prijenosa. Ti kasniji automobili također su se vratili na konvencionalniji dizajn dvostrukih prednjih svjetala.
5) 1966. - 1968. Ferrari 330 GTC (525.000 dolara)
330 GTC s dva sjedala smjestio se u Ferrarijevu ponudu kasnih 1960-ih između 275 GTB-a i današnjeg 812 Superfasta. Uz cijenu do tri puta veću od svojeg brata 2+2 izgleda skupo, s obzirom na to da dijeli isti motor i ima sličan stil. Ali mehanički, mnogo je bliži sportskom modelu 275, sa stražnjim mjenjačem za bolju raspodjelu težine i neovisnim ovjesom na oba kraja.
4) 1967. - 1971. Ferrari 365 GT 2+2 (185.000 dolara)
Ovo je možda najbolja ponuda u svijetu klasičnih Ferrarija. Prekrasno dug, nizak i luksuzni GT bio je popularan kada je bio nov, s oko 800 prodanih primjeraka, ali ovih dana nemaju takav status, a sudeći po relativno niskim cijenama ispod 200.000 dolara, nisu baš traženi.
Kod 365 GT-a, Ferrari je povećao sada 20 godina star Columbo V12 na 4,4 litre i 320 KS, dajući snažne performanse, dok su servo upravljač i dodatni klima uređaj osigurali jednako dobru udobnost.
3) 1968. - 1973. Ferrari 365 GTB/4 Daytona (500.000 dolara - 1 milijun dolara)
Daytona, koja je svoj nadimak dobila nakon Ferrarijeve pobjede 1-2-3 na utrci 24 sata Daytone 1967. godine sa svojim trkaćim modelima 330 P4 i 412 P, bila je posljednji veliki sportski automobil tvrtke V12 s motorom sprijeda i dva sjedala, sve do 550 Maranella koji je stigao 20 godina kasnije. Njegov 4,4-litreni V12 bio je sposoban za 352 KS i maksimalnu brzinu od 280 km/h.
2) 1967. - 1974. Ferrari Dino 206/246 GT (400.000 - 600.000 dolara)
Maranellov prvi serijski cestovni automobil sa srednje smještenim motorom možda nije nosio oznake svog proizvođača, ali sve je to bio Ferrari. 206 GT stigao je prvi 1967. godine s karoserijom od legure i prilično slabašnim 2,0-litrenim V6 motorom od 180 KS. To je 1969. godine zamijenjeno modelom 246 GT, koji izgleda gotovo identično, ali je prešao na nešto dužu čeličnu karoseriju i dobio dodatnih 15 KS kako bi se smanjio dobitak na težini.
1) Fiat Dino Spider (100.000 dolara)
Fiat? U redu, ovdje smo malo varali, ali možda i ne toliko koliko mislite. Zgodnog Fiata Dinu Coupea kojeg je dizajnirao Bertone i Pininfarininog raskošnog Dino Spidera pokretao je isti 2,0-litreni (kasnije 2,4-litreni) V6 koji se nalazio u Ferrariju Dinu. Veza je ipak dublja od toga, jer je od 1969. Ferrari zapravo proizvodio prekrasne Spidere u svojoj tvornici u Maranellu.