O Renaultu 4, poznatom i kao Katrica, Četvorka ili Mali div napisano je bezbroj rečenica, još od 1961. i premijere na salonu automobila u Frankfurtu. Mali kutijasti auto velikih mogućnosti do 1994. i završetka proizvodnje s traka je sišao čak 8,135.424 puta.
Međutim, kod ovakvih legendarnih automobila često postoje i mitovi, ili mnogima nepoznate činjenice, čak i mnogo desetljeća kasnije. Tako je manje poznato ostalo da je Renault 4 s jedne strane imao dulji razmak između osovina.
Vratimo se malo u prošlost: premda je Renault 4 uveden 1961. godine na tržište, njegova je priča počela bitno ranije, neposredno prije Hitlerove invazije na Poljsku čime je započeo Drugi svjetski rat.
Prema Marku Bradburyju, u njegovoj knjizi Renault 4, Louis Renault posjetio je nacističku Njemačku i vidio KDF Wagen, automobil koji će na kraju postati Volkswagen Buba. Impresioniran automobilom Ferdinanda Porschea, krenuo je stvoriti sličan, 4CV, koji je tajno razvijen tijekom nacističke okupacije Francuske premda se tijekom rata, kao i većina drugih tvrtki u različitim sektorima, Renault posvetio ratnoj proizvodnji.
Ishod: nakon oslobođenja Pariza 1944. godine, Louis Renault optužen je za suradnju s nacistima i zatvoren je, te je umro iste godine dok je čekao suđenje.
Charles de Gaulle je 1946. nacionalizirao Renault, nazvavši kompaniju Régie Nationale des Usines Renaulti i zadužio Pierrea Lachefauexa, heroja pokreta otpora, na čelo uprave. Dakako, i Lachefauex je uvidio potrebu za stvaranjem pristupačnog jednostavnog automobila za mase nakon rata.
Stariji, spomenuti Renault 4CV (maleni automobil od 3,6 metara s motorom i pogonom straga, s četvera vrata, koji se proizvodio od 1946. do 1961.) bio je uspješan i služio je svrsi sve dok se sredinom 1950-ih, s Francuskom potpuno drugačijom od poslijeratne, potrebe Francuza nisu promijenile. Tada je Lachefauexov nasljednik Pierre Dreyfus mislio da Renaultu treba nešto suvremenije i Renault 4 počeo je poprimati oblik.
Dreyfus je rekao da novi model mora biti poput jeansa: koristan, ali i elegantan, svestran i za sve. Nesumnjivo, referenca kako za njega tako i za Renaultove inženjere, bio je Citroën 2CV, stoji u njegovoj knjizi, automobil dizajniran za ruralno stanovništvo Francuske.
No, 2CV je bio vrlo jednostavan automobil, sa zračno hlađenim dvocilindričnim motorom koji je ponudio samo 9 KS u svojoj izvornoj verziji iz 1948. godine. Renault 4 je morao biti puno moderniji auto s prednjim pogonom.
Prema Bradburyju, Dreyfusov moto bio je: "Dajte mi prostora! Želim svestranog igrača koji može proći bilo gdje bez srama."
Ova potreba za prostorom u malom paketu definirala je Renault 4. Kako bi uštedio troškove, Renault je uzeo 4-cilindarski OHV motor s tri ležaja radilice iz modela 4CV obujma 747 ccm i snage 24 KS te ga premjestio u prednji kraj novog automobila, dok je zbog smještaja mjenjačke kutije Četvorka imala ručicu mjenjača (kišobran) koja se nalazila visoko na nadzornoj ploči sa samo jednom polugom koja je postavljena preko motora te se potom spuštala prema mjenjačkoj kutiji s tri stupnja (kasnije četiri).
Osim toga, nešto drugo je bilo stvarno neobično kod Renaulta 4: međuosovinski razmak na desnoj strani automobila bio nešto duži od onog na lijevoj strani. Razlog: neovisan ovjes imao je paralelno postavljene torzijske motke (za lijevi i desni kotač) pa je međuosovinski razmak kraći sa 3 cm na lijevoj strani. Inženjeri pritom nisu otkrili nikakve probleme s udobnošću nakon što su proveli tisuće kilometara testova. Dapače, Renault 4 bio je i ostao vrlo udoban automobil.