„Poštovani sude! Bilo je to baš tako kako sam vam napisao u žalbi. Sve je istina i samo istina. Pogledajte i videoprilog“, nudim sutkinji svoj laptop.
„To su ti policajci koji su me kaznili. Vidite kako teturaju. Da, da zbog bure… Jedva hodaju do mog auta. Vidite kako ih bura nosi“. Ja gledam ima li sutkinja na stolu možda Bibliju, a ona gleda u moj laptop i potvrdno kima glavom gore-dole.
„Znate, to su mladi, novi policajci i ja ih ne poznajem“, govori ona. „Nemaju vam oni još iskustva s ljudima“.
„Znam gospođo sutkinjo, ali trebali su doći na ovo ročište pa da razjasnimo. Ako sam ja potegnuo iz Samobora do Zadra, onda su i oni mogli doći. Pa tu su doma“.
„Dobro, dobro, ja vama, gospodine, vjerujem, oslobađam vas svih navoda koje su policajci ovdje iznijeli, ali recite vi meni, kako ja mogu znati da je ta cesta o kojoj vi govorite sigurna? Nije li to područje bilo minirano? Pokažite mi, molim vas, na karti gdje je točno ta cesta“.
Foto: Romeo Ibrišević
„Pa kako cesta ne bi bila sigurna? Napravila ju je Habsburška Monarhija 1832. i dala počasni doktorat glavnom izvođaču radova Josipu Kajetanu Kažiću. Sve što je Monarhija ovdje kod nas napravila još je u funkciji. Cesta nikada nije bila zatvorena, vozio je tuda do 1932. i autobus.
Cesta je iznimni građevinski pothvat onog vremena, a ne ove današnje. Autoput je zbog bure više zatvoren nego otvoren. Ja sam tim pravcem prošao bar dvadeset puta i eto me živog, zdravog i veselog. Nema bolje veze između Like i mora od ove ceste. Tenkovi su tuda vozili 1991. kao po autoputu.
Od 2007. godine ova je cesta pod zaštitom Ministarstva kulture. Sigurnija je nego vaš spomenik suncu i morske orgulje usred Zadra“, meljem ja kao navijen, dok prstom vučem po ekranu, pokazujući ponosno spornu cestu kao da sam je vlastoručno gradio. Istina je da bi ju Monarhija mogla i bolje održavati kad su je oni i sagradili, ali...
„Dobro, dobro“, govori sutkinja i diktira zapisničarki što da upiše u moju presudu. Veselo izlazim iz zgrade suda i ponovno zbog bure putujem starom cestom do Svetog Roka , pa onda iz Gospića kući pjevajući. Prošlo je otada sedam dana i ponovno mi je stiglo pisamce iz Zadra.
Poštar me sumnjivo gleda. Ja zaključujem da je to isti sud gdje sam bio prošli tjedan, ista plava omotnica, isti tekst optužnice. Naravno, zaključak je ponovno isti. Policija traži oduzimanje vozačke i puno love. To je kao da su mi izrekli smrt streljanjem. Sitna razlika je bila da me ovoga puta zovu u sobu 28, umjesto u onu 27 iz koje sam nedavno izašao nevin kao beba.
Telefoniram sudu i pitam u čemu je greška. Naravno, birokracija uvijek ima spreman odgovor – oni" neiskusni" policajci bili su lukavi pa su bratski podijelili moj slučaj. Procijenili su me kao podvojenu ličnost i tako postavili optužnicu. Fata je Fata, ali dva puta je dva puta...
Predmet je isti, samo su nijanse u pitanju. U sobi 27 bio sam zbog toga što sam vozio cestom koja je u to vrijeme bila zatvorena za promet, a u sobu 28 pozvan sam upravo sada jer nisam slušao naredbe policije. Ili je svaki od policajaca imao svoj optužni prijedlog. No, za priču to nije bitno. A priča ide ovako...
U svojim ekološkim naporima otkrio sam najgenijalniji način zbrinjavanja otpad u Hrvatskoj. Iz bivše, propale tvornice u Obrovcu sva otrovna, kancerogena lužina nalazi se u ogromnom bazenu, tik uz prometnicu Jasenice-Zaton Obrovački.
Tu se nalazi već godinama i ima je svakim danom sve manje. Naravno, jer kad zapuše bura, raznosi je po okolini, ravno u Zrmanju, iz koje piju vodu svi stanovnici Obrovca. Jedini način da to zabilježim jest buran dan. Baš takav mi je preporučio i Vakula osobno.
Snimao sam to s Tulovih greda, odakle se to lijepo sve vidi kao na dlanu. Onda sam i sišao do samog otrovnog jezera. Do dana današnjeg nijedna autopraonica u Hrvatskoj ne može oprati fleke na mom Zelenku. Fotoaparat nisu uspjeli očistiti.
Vidio sam ja znak da je cesta zatvorena, ali posao je posao. Vidio sam i te policajce koji su spavali u hladovini i prošao sam uz njih prema Zatonu Obrovačkom. Nisu ni trepnuli. A onda sam kod raskršća Gračac-Obrovac (birtija s čuvenom janjetinom) naletio na požar koji se upravo rasplamsao. Nisam vidio cestu od vatre i dima. Pokazujem video na laptopu i sutkinja sve to gleda u čudu.
„Gospođo sutkinjo, ja sam tada mogao mirno okrenuti auto i produžiti prema Zagrebu, ali sam kao svjestan građanin pojurio do onih usnulih policajaca, kojih više tamo nije bilo u hladu duda. Zaključio sam da su otišli prema Jasenicama pa sam pojurio u tom smjeru i ponosno im javio da na onom dijelu prometnice požar guta sve pred sobom.
Sve sam to ispričao i vašoj kolegici u susjednoj sobi. Međutim, policajci su rekli da to nije moja briga i neka produžim. Naravno da sam produžio, ali samo koji kilometar dalje, gdje se stvarala kolona u suprotnom smjeru jer su cestari upravo zatvarali tunel Sveti Rok zbog bure.
S jedne strane tog pravca zatvoren tunel, s druge vatra koja juri prema meni. Ponovno se vraćam do policajaca, koji su na rubu živaca. Brane ljudima put prema požarištu, a nadiru nove kolone ovih koje njihovi kolege usmjeruju ovamo zbog zatvorenog tunela. Ja im nudim rješenje – Majstorska cesta.
Ona je na pola puta od Jesenica do Zatona Obrovačkog (tek 2-3 kilometra dalje od mjesta gdje oni stoje ). Lijevo uz brdo neka idu svi koji žele put Zagreba i Like. Ostali neka idu kroz Obrovac prema Zadru. Nudim im i pomoć – ja i mršavi kolega raspoređujemo ove za Liku, a krupniji policajac neka skreće one koji žele prema Obrovcu.
Situacija je izvanredna, takva trebaju biti i rješenja. Ja njima nudim pomoć, a oni su mene, gospođo sutkinjo, poslali u p...u materinu novinarsku. Ja sam rekao da sam tamo već bio i da bih sada htio samo kući preko Velebita.
Dim se približavao i nije bilo druge nego zaobići narodnu vlast i stotinjak metara dalje naći spasonosnu cestu. Naravno da su policajci pošli za mnom da se i oni spase.
Za njima je pošlo i svih onih stotinjak automobila stranih registracija kojima ništa nije bilo jasno. Ja sam zvao i kolegicu u emisiji Konvoj ( svaki utorak od 10 do 13 h ), Dubravku Družinec na Hrvatskome radiju i htio sam da se policija javi u program i objasni što da se radi. Naravno da se nisu htjeli javiti u program. Ja sam im sada bio na programu.
Dalje je sve išlo kako to već ide: ime oca, majke, prometna, vozačka, potpis na žvrljotine. Na radiju svira Gori šuma, gori borovina i čuje se redovita najava da je zatvoren tunel Sveti Rok i cesta D1. Čuje se zavijanje vatrogasnih sirena. Dim iznad Velebita najavljuje katastrofu.
Čuvali su me ti revni policajci još jedno pola ure da mi slučajno ne padne na pamet napustiti ovo ugibalište i" majstorski" umaknuti. Ja sam slobodni umjetnik i imam vremena. Spuštam sjedalo i dižem ručnu. Vrijeme je za odmor. Policajci su vjerojatno u međuvremenu od centrale dobili neki pametniji prometni zadatak.
Uglavnom, čekali su iza zavoja još desetak minuta hoću li ja skrenuti na makadam prema Velebitu. Naravno da sam skrenuo i ne bi me stigli da je i Niki Lauda bio s njima. Gdje ćeš Škodom protiv Kadjara, pa još uzbrdo? Adio mare. S vrha Malog Alana pokazujem Bosanski grb prema moru“. Sada se to zove Korona lakat.
Branio sam se laptopom, rukama i nogama kako sam najbolje znao. Sutkinja u sobi 28 rekla je da sam imao advokata, ni on to ne bi bolje izveo. S obzirom na to da su policajci bili mladi i neiskusni te zbog njihovog ega (zato nisu ni došli na prvo ni drugo ročište) mene kažnjava simbolično.
Lišen sam svog ega i još 300 kuna pride sudskih troškova. Dobio sam i dodatna pitanja: kako je moguće da ona ne zna za tu cestu, a rođena je u tom kraju? Provjerila je i kod sutkinje u susjednoj sobi i kod nekih kolega i nitko nema pojma za tu Majstoricu. Pitanje je li cestu provjerila i kod i suca Kolakušića shvatila je kao provokaciju.
Nisam više ništa pitao, iako sam imao sastavljen cijeli elaborat, uvjeren kao Kalimero da je nepravda u pitanju.
Tada sam obećao cijelom općinskom prekršajnom sudu da ću im pokazati kako Majstorska cesta postoji i da je sigurna, da njom prođe milijun turista stranaca svake godine. Oni znaju cestu iznad tunela Sveti Rok a sramota je da domaći živalj ne poznaje Lijepu našu. Usput sam provjerio ima li još kakva odvojena prijava u mom predmetu. Zvali su sve sobe do broja 30 i rekli da nema. Za sada.
I eto mene tako mjesec dana od spornog suđenja, sjedim u Twizyju i gledam iz Gospića prema Velebitu. Do vrha Maloga Alana ima 14 kilometara.
Klizi Twizy kao po nauljenoj tavi rizi-bizi. Naravno da je Tunel Sv. Rok zatvoren. Zamišljam već scenu pred sudom u Zadru kako sutkinje ne vjeruju da sam došao malim autom na struju preko Velebita. Zato sada snimam Twizyja na svakom zavoju. Ako laže koza, rogovi su tu da svjedoče. Sramota je da za to vilovito stijenje ne zna šire javno mnijenje.
I taman pred nizbrdicom, negdje točno kod kapele posvećene Damiru Tomljenović Gavranu stvorio se niotkuda taj čudak. Stoji nasred ceste, bulji u mene i dere se: „Halt, Halt, Halt!“
„Kakav halt?“, mislim ja dok gladim svoju frizuru i mislim kako se ovaj crvenokožac neće proslaviti mojim skalpom. Malo mi je neuvjerljiv. Pa gdje mu je sjekirica, luk, koplje, konj?
„Pifo, cevap, piska?“, dere se on s upitnikom u očima. „Nemam ti ja, pajdo, ni pive, ni ćevapa, a ovu treću stvar nisam ni ja dugo vidio.
O blagi Bože, odakle je ovaj? Svakakvi luđaci putuju svijetom. Pa iz kojeg je on filma? Je li to neka skrivena kamera? Izlazim iz Twizyja i razmišljam kako ti običan blesan može u trenutku pokvariti sve planove. Kome da sada prodam priču o sigurnoj cesti na koju u podne iskaču Indijanci?
Prva instinktivna ideja bila je da zovem policiju, ali onda se sjetih da oni pojma nemaju gdje je ta cesta. Uostalom, dok bi došli dovde, ovaj bi me crvenokožac mogao pojesti. Taman je vrijeme ručku. Za sada je najvažnije da sam još živ. Krajičkom oka gledam da li da kidnem uz onu tablu gdje piše da je okolina minirana ili da dam petama vjetra u smjeru Gospića.
Poglavica pak mirno trpa svoju veliku lulu i pokazuje da i ja dunem koji dim. Hm…. Dimni signali osjete se sve do Zadra. Nigdje nikoga, usred velebitske pustoši sjedim na kamenoj stijeni. Sve je kao u pjesmi 'Nek ti kušin bude stina'. Znam kako ide prosti reperski nastavak tih stihova.
Nekako je čudan ovaj duhan. Takvog nije sadila moja strina u Imotskom. Kako je život lijep. Baš sam sretan da sam se rodio. Tmurni oblaci na nebu odjednom su se razišli. Obuzela me neka milina. Zovem Vakulu i govorim mu neka se mani prognoziranja, a on pita gdje sam. Ja odgovaram – nasred Velebita.
Zna on, lukavac, za ovu cestu i pita cimam li ga glede vedrine. Šaljem mu slike kao dokaz i pozdrav od vrača. „Hvala prijatelju – odsada imam novog meteorologa, vrača pogađača. Ti si rekao oblaci i kiša, a ovdje, eto, piči sunce kao ludo. Tek da znaš! Haugh“.
Uglavnom, da skratim priču zbog ograničenog prostora. Ovaj je lik bio kaskader u novom filmu o indijanskom poglavici Winnetouu.
Ne onom čuvenom filmu od prije 60 godina. Film je novi. Zadnja klapa pala je prije par dana i nakon što su završili snimanje svi statisti dobili su malo previše ličke vatrene vode.
Šljive su, kao što je poznato, prošle godine rodile kao nikada. Svi su, naravno, preživjeli, osim nekih kojima je za triježnjenje trebalo dva dana. Ovom Winnetouu ni tri dana nisu bila dovoljna. Naravno da takvoj ekipi jedan Indijanac više ili manje ništa ne znači – dragom Manituu sasvim je svejedno.
Nitko nije ni primijetio da ga nema. Njegova skvo Tiha Voda već teče s nekim drugim kaskaderom. Sve smo mi to uz rakijicu od 50 gradi (pekao ju je Stevo Čubrić iz Široke Kule vlastoručno) lijepo objasnili jedan drugom.
Shvatio je on da sam ja fotograf koji testira auto na "štrom "i da je imao ludu sreću da sam danas naišao. A onda mi je od slatkog dima ili od rakijetine na pamet došla luda ideja. Napušenom poglavici izložio sam svoj ratni plan. Licem povlačim dvije crne crte, dodajem ženin crveni ruž na čelo i povlačim lagano još dva dima iz čarobne lule. Mozak mi radi sto na sat.
Rekao sam mu neka on vozi dolje do Obrovca. Rukom pokazujem široki luk. Uživio sam se u ulogu poglavičina sina. Gdje su sada ti filmski kamermani da me ovjekovječe na Tulovim Gredama? Pa makar me poslije i izrezali u montaži.
Plan je bio pakleni. Sigurno dolje stoji policija i čeka strance-neznance koji koriste ovu krasnu cestu. S ličke strane nema nikakve oznake da te nakon 40 kilometara čeka zatvorena prometnica.
Klasična sačekuša je u pitanju. Normalno bi bili staviti znak zabrane prometa u Svetom Roku. Izlika može biti da je ovo Zadarska županija, s one strane je Lička, a telefoni ne rade. Kad ne znate gdje je problem, on je uvijek u novcu.
A njega policiji nikada dosta. Izlika je obično i sigurnost sudionika u prometu. Ma dajte molim vas...
Upravo zamišljam lica policajaca kad im šef pogleda prijavu da je danas zaustavljen Indijanac imena Winnetou i fotograf Romeo (koji im je smanjio ego i srušio dvije optužnice). Mislim da će dobiti prekomandu do Zagreba. Jedan do Jankomira, drugi će biti razmješten u Vrapče. Loše utječu jedan na drugoga.
Indijanac je vjerojatno shvatio moje namjere i ponovno napunio lulu. Dimilo se iz Twizyja kao da ide na lož ulje. Puf, puf. Prošlo je dosta vremena u razmišljanju. Poznato je da se Indijancima i slobodnim umjetnicima nikada nikamo ne žuri.
Zaključio sam ipak da u ovakvom stanju u zadimljenom Twizyju nemamo šanse doći do Obrovca, a sve i da stignemo ne gine nam po novom zakonu tri godine robije. Koji bi nam doktor prepisao korištenje duhana u medicinske svrhe? Indijanac je rekao da sam odsada ja poglavica i prihvatio moj plan časnog uzmaka.
Povlačili smo se preko Svetog Brda do Široke kule sve do birtije Maki, gdje smo se nagradili ličkim ručkom. Winnetou je htio jesti odrezak od bizona. Taj dan imali su samo kalju.
Uvjerio sam ga da je velebitsko pivo bolje od svih njemačkih pifa zajedno. Povjerovao je tek nakon petog ponavljanja. Postali smo Facebook prijatelji, pa frendovi na Twitteru. Slike njega i Twizyja šaljem u Bollywood. Ručali smo četiri sata jer toliko je" jeo "i Twizy.
Jedva sam Indija utrpao u bus za Zadar, a ja sam lagano krenuo preko Kapele (ličke gore zelene), put Samobora. Produžni kabel imam, sve birtije imaju utičnice. Kako je život lijep. Od poglavice mi je za uspomenu ostala u autu lula i dosta dimnog materijala.
Ako pitate za Twizyja, on je sasvim dobro. Nisam ni sumnjao u njega. Prošli smo nas dva cijeli Jadran, pola Hrvatske, imamo puno kilometara u kotačima. Ako od mene tražite neki savjet, mogu Vam samo reći da pušenje šteti zdravlju. Osim ako ne namjeravate kupiti Twizy. Tu sigurno nećete popušiti. Haugh.
Eto, draga izvršna i zakonodavna vlast, podastirem vam dokaze. Majstorska cesta sigurna je, prohodna. Tu i tamo pokoji Čeh u japankama, Indijanac i kauboj nisu neka prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
Mi smo turistička zemlja. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Nekada se to kod nas zvalo miroljubiva aktivna koegzistencija. Ma što god to bilo, dobro zvuči. Provjerite, molim, moje navode.
Uz Majstorsku cestu otvorite koju birtiju (može i saloon, bolje zvuči). Ispod Tulovih greda već postoji mali poštanski sandučić s natpisom Karl May Fan Club. Ima tu zanimljivih fotografija i prijedloga glede ove ceste. Jedan je i moj napisan na indijanskom jeziku. Za svaki slučaj, ako se neki od "detektiva" s početka teksta odluči upoznati s ovom divnom cestom.