Željko Malnar, naš pustolov, svjetski putnik i dugogodišnji suradnik Auto kluba, tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodio je brojne ekspedicije u starovjekovnu regiju u unutrašnjosti Male Azije, današnje Turske. Dio svojih doživljaja iznio je u knjizi “U potrazi za staklenim gradom”, ali Kapadokija po kojoj je Malnar lutao i spuštao se u špilje tragajući za idealnim društvom danas više ne postoji.
Danas je to prava turistička meka, koju je samo ove godine posjetilo preko 2,5 milijuna turista. Neobične stijene, kameni stošci nepravilnih oblika koji mijenjaju boje ovisno o svjetlu i satu u danu, ali i povijesni lokaliteti isklesani u stijenama razlog su zbog kojih je Kapadokiju zaštitio i UNESCO. Bajkovit i naoko surov, s ponešto stabala koja rađaju bademe, crne dudove i pistacije, okoliš je tu prilično egzotičan.
Zrak miriši na botaničke esencije, a krajolik je isprekidan okomitim formacijama lave i bazalta, stvorenima prije više od 30 milijuna godina kada je prvo lavu iz vulkana Erciyes, Hasan i Melendiz iznenada rashladilo ledeno doba, da bi se zatim u cijelu priču još uplele i pješčane oluje.
Zamršene prirodne skulpture ovjekovječene su i u filmu Ratovi zvijezda. U stvarnosti, stijene pretvorene u kuće danas uglavnom služe kao hotelske sobe s hidromasažnim kadama i bežičnim pristupom internetu, te balkonima s pogledom na jedinstveni kutak svijeta u kojem su utočište nalazile napredne civilizacije i tu ostavljale pečat prije nego bi stigla neka sljedeća, bolje naoružana.
U Kapadokiju, međutim, nismo došli kako bismo obilazili špilje ili letjeli balonima. Kada je Mujezin u zoru s minareta pozivao na molitvu već smo bili za upravljačem velike i raskošne Mazde CX-60, spremni za prvu etapu naše vozačke avanture dugačke 600 kilometara. Uz nepregledne oranice i bezbrojne benzinske postaje, nakon nepunih sat vožnje došli smo do podnožja ugaslog vulkana Erciyes Dagi ispod kojeg se smjestio Kayseri.
Riječ je o upravnom središtu Kapadokije, milijunskom gradu u kojem se inače proizvodi čak 80 posto turskog namještaja. Pogled na njega uspjeli smo baciti samo sa zaobilaznice, jer nas je čekala dugačka i pomalo dosadna vožnja ravničarskim krajem prema Sivasu.
I grad koji leži na 1300 metara nadmorske visine u širokoj dolini rijeke Kizil, nekadašnjoj granicu Male i ostatka Azije, zaobišli smo u velikom luku i krenuli cestama kroz beskrajna prostrana polja pšenice. Asfalt tu više nije bio tako ravan, a put nas vodio kroz sela s jednostavnim tradicionalnim kućama u čijoj blizini su smještene neobične, nove višekatnice od kojih neke još nisu ni useljene.
Turska površinom nadmašuje sve europske države, ali je s 83,3 milijuna stanovnika tek neznatno mnogoljudnija od Njemačke. Istodobno, 76 posto stanovništva živi u gradovima, a najslabije je napučen upravo sjeveroistok zemlje. Zorno nam je to otkrivao i krajolik.
Pogled na sat, ali i onaj prema sve bližim planinama, govorio nam je da bi bilo pametno napuniti spremnik Mazde, ali i trbuhe prije nego naselja postanu još rjeđa. Jednostavan natpis iznad lokala u gradiću Divrigiu “kava i pašta” vjerojatno bi nas u drugim okolnostima odbio, no parking je bio pun što je uvijek dobar znak. Premda je konobar donekle razumio engleski, jelovnik sa slikama bio je od velike pomoći.
Slijed mesnih pripravaka s malo salate, svojevrsni fast food na turski način, ispunio je zadaću, no ukupni dojam temeljito je popravila slastica. Premda izgledom nije obećavala, svojevrsna lepinja punjena orasima, medom i pistacijama, poslužena uz tursku kavu, natjerala nas je da još malo trpimo inače nesnosni zvuk nedaleko postavljenog agregata za struju.
Brzo po izlasku iz grada počeo je uspon vijugavom cestom, da bi u kasnim poslijepodnevnim satima stigli u podnožje kamenih klisura planine Munzur, gdje je cesta postajala sve uža, a asfalt bivao sve lošiji. Zatim da je odjednom i nestalo. Bio je to znak da se nalazimo na početku znamenite Kamene ceste koja se proteže uz slavnu rijeku Eufrat. Put je tu doslovno uronjen u nepropusni i strmi klanac u čije podnožje sunce rijetko dopire, a izrađen je ručno snagom i voljom stanovnika regije Kemaliye.
Nakon što je vlast odbila izgradnju ceste smatrajući je preskupom, očajni mještani su 1870. krenuli sami probijati poveznicu sa središnjom Anatolijom.
Poput mrava, bez ikakvih strojeva, naoružani tek krampovima i lopatama, krenuli su bušiti čvrstu stijenu. Vlasti su u jednom trenutku ipak nevoljko priskočile u pomoć, ali tek 130 godine kasnije kada je Kamena cesta s pripadajućih 38 tunela, duga samo 8,7 kilometara, bila već praktično gotova. U početku je cesta bila dovoljno široka samo za pješake i natovarene mazge, ali je s vremenom proširena za prolazak vozila. Službeno je dovršena tek 2002.
Vožnju kroz mračne tunele olakšavali su povremeni otvori prema kanjonu. Izvorno osmišljeni za izbacivanje materijala prilikom gradnje, unosili su nešto svjetla i zraka. Osim toga, pogled koji nam se između galerija otvarao na iznenađujuće mirni tok gornjeg Eufrata bio je neprocjenjiv.
Svaki centimetar ceste činio nam se jednako impresivnim i izazovnim - osobito jer smo znali kako je nastao - i predstavljao svojevrsni spomenik ljudskoj upornosti. Pomalo jezovito djelovalo je tek spomen obilježje s dugim popisom poginulih tijekom gradnje postavljeno na prvom mostu, odnosno nasipu između dva tunela.
Mrak nas je spriječio da još jednom prođemo Kamenom cestom. Znali smo da nas do hotela čekaju još barem dva sata vožnje, pa smo se odlučili serijom serpentina spustiti u plodnu ravnicu i krenuti prema našem prenoćištu. Put nas je vodio pored brane Keban, prve i najuzvodnije duž toka Eufrata.
Izgradnja ove brane duge kilometar započela je 1966., a kada je osam godina kasnije završena nastalo je četvrto po veličini jezero u Turskoj zbog kojega je dom moralo napustiti čak 25.000 ljudi.
Kako smo se približavali istočnim granicama Turske broj policajaca postajao je sve zamjetniji, pri čemu su oni na ulazima u naselja bili i naoružani dugim cijevima.
No, nije bilo nikakvih neugodnosti. Čim bismo rekli da dolazimo iz Hrvatistana uz osmijeh bi dobili znak za slobodan prolaz. Isto je bilo i na ulazu u Elazig, koji nas je dočekao s prepunim i žarko osvijetljenim ulicama, ali 600 kilometara vožnje uzelo je danak i jedino što nas je zanimalo bio je krevet. Kako je protekao nastavak putovanja donosimo u idućem nastavku...
Ukratko
Nadahnuta avanturističkim putovanjima iz prošlosti Mazda uvijek iznova uspijeva pronaći fascinantne rute za svoj pustolovni “Epic Drive”, kojim u praksi potvrđuje poslovičnu pouzdanost svojih automobila
Kapadokija djeluje surovo, suho i prašnjavo, ali sedra je zapravo iznimno plodna, a pčelarstvo je jedna od aktivnosti koja opstaje unatoč sve snažnijem turizmu
Osebujne formacije stijena poznate kao “vilinski dimnjaci” nastanjene su još u doba Hetita nekih 1800 godina prije Krista, a danas su pretvorene u hotelske sobe
Uz policijske ophodnje i radare, česte su i makete policijskih automobila opremljene rotirajućim svjetlima. Možemo reći da imaju učinka, barem na strance