PUTOPIS

Škodom Enyaq po Gorskom Kotaru: Zeleno srce Hrvatske zove u posjet u svako doba godine

Ovdje možete prošetati na svježem zraku ili osvajati planinske vrhove, uživati u prelijepom krajoliku ili okusiti originalna jela
Matija Djanješić
 CROPIX

Nema u domovini kraja gdje bi se na malenu prostoru isticale tolike zanimljivosti kao oko Fužina. Malo ima krajeva i u stranim zemljama, gdje ti krasote leže kao na dlanu. Okolica Fužina predivna je, ona je pravi tip alpskog kraja. Okružena je visokim bregovima, koje pokriva šuma crnogorice, ima tu jelika,… ima gorskih luka i laza, livada najbujnijega planinskog i alpinskoga cvijeća, ima potoka, potočića, vrelašca, dolina, prodola, polja, ima vidika koji ti do kraja razplamte dušu, ima puno, puno toga i kićeno je odijelo, što ga Fužina nosi i njime se ponosi, zapisao je davne 1898. putopisac Dragutin Hirc.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Uspjele su Fužine sačuvati svoje „kićeno odijelo“ o kojem je govorio Hirc i prirodnim ljepotama pridodati još ponešto. Nekadašnje mjesto na Karolinskoj cesti, s konacima i odmorištima za karavane, kroz stoljeća se mijenjalo i raslo, i s vremenom pretvorilo u gradić koji privlači sve više gostiju.

Nepunih sat vremena vožnje autocestom od Zagreba do izlaza Vrata poprilično je umanjilo postotak napunjenosti baterija Škode Enyaq iV 80. Krenuli smo s nepunih 70 posto, što je prema dosadašnjim iskustvima i prosječnoj potrošnji od 19,5 kWh/100 km na autocesti, bilo dvostruko više od potrebnog da dođemo do Fužina.

image
Matija Djanješić
CROPIX

No, ni o nastavku putovanja nismo previše razbijali glavu jer u samom centru trenutno postoje dva mjesta za punjenje električnih vozila. Na parkingu Pod Branom, kako ga Fužinarci zovu, spojili smo Škodu na punionicu od 50 kW DC i bezbrižno krenuli u obilazak.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Magnetska privlačnost jezera odredila je naš smjer i krenuli smo novom šetnicom dugom više od 7 kilometara koja se proteže paralelno s cestom uz jezero. Nakon prvog kilometara uz odmorište Čoka pronašli smo idealno mjesto za jutarnju kavu.

- Možda sada ima koja slobodna soba, ali prija samo tjedan dva Fužine su doslovno pucale po šavovima, govori nam Martina Salopek koju smo prekinuli u sađenju ruža oko terase bara Čoka ispred kojeg je plaža. – Bar je otvoren 2019. i ova godina je bila odlična. Puno se toga napravilo u posljednjih pet godina i postali smo mjesto u koje se ne dolazi samo na jednodnevne izlete ili za vikend.

Nakon kave nastavljamo put šetnicom koja nas vodi ispod mosta kojim prolazi autocesta i 20 minuta kasnije bili smo pred ulazom u špilju Vrelo.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Prema legendi špilja je otkrivena slučajno. Početkom srpnja 1950. kada je započela izgradnja akumulacijskog jezera Bajer, jedan od radnika ostavio je težak stroj na platou ispod brda gdje se vadio kamen. Sutradan ujutro stroja nije bilo. Propao je u nekoliko metara duboku jamu, a speleolozi su otkrili da jama ima svoj nastavak. Nakon serije ispitivanja, probijen je novi ulaz u špilju koja je po mnogočemu jedinstvena u Europi. Premda malena (pješačka staza duga je 150 metara) špilja Vrelo ugostila je koncerte, poslužila kao kulisa za filmove, a u njoj nema stepenica i posjetiti je mogu invalidne osobe ili djeca u kolicima.

image
Matija Djanješić
CROPIX

– U šali znamo reći da se i u štiklama može krenuti u obilazak, ako vam ne smeta 8 stupnjeva koji vladaju i ljeti i zimi u unutrašnjosti špilje koju zovu i malom Postojnom premda u njoj nema čovječje ribice, govori nam Sandra Mladenić Gašparac koja nam je uz legendu o nastanku, otvorila vrata špilje i ukazala na ljepote špiljskih ukrasa koji su nastajali kroz milijune godina.

Odvela nas je do izvora u utrobi planine i malenog jezera koja u kišnim danima preplavi špilju, ali i ponore u kojima nestaje. Sandra nije samo vodič kroz špilju. Riječanka koja se u Fužine davno doselila i kako kaže preporodila, organizira izlete za turiste gradom i okolicom, iznajmljuje apartmane, vodi ženski zbor, sudjeluje i vodi brojne manifestacije, i što je najbolje zna jako puno o povijesti Fužina, no, nama je zapela za oko njena Škoda Citigo iV.

- Uskoro će proći godina otkako sam kupila ovu malu Škodu na struju i jako sam zadovoljna. Svakodnevno je u uporabi i sljedeći auto koji budem kupovala bit će isto na struju, ali s većom baterijom.

Trenutno uređujem jednu staru kuću koja će biti namijenjena za iznajmljivanje. Imat će saunu, jacuzzi, kamin, veliki salon, a na parkingu obavezno će biti i punjač, najavljuje nam Sandra.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Umjesto cijelog kruga oko jezera odlučili smo se za povratak istim putem. Malo više od sat vremena bilo je više nego dovoljno da nas Enyaq dočeka punih baterija i dobro ugrijan na rujanskom suncu, što nam nakon hlađenja u Špilji uopće nije smetalo.

Preko Gornjeg Jelenja krenuli smo put Mrzlih Vodica i za malo više od pola sata stigli do ulaza u Nacionalni park Risnjak. Par autobusa i popunjen parking za osobne automobile govorili su nam da terasa s pogledom na malo jezero kojim vladaju patke, neće biti prazna kao prošle godine, a kako smo saznali na recepciji i sobe pansiona bile su dobro popunjene.

image
Matija Djanješić
CROPIX

- Standardno, strani gosti su brojniji od domaćih, ali ove godine imamo pravu najezdu Nizozemaca, govori nam Dunja iz Zagreba koja prodaje ulaznice i suvenire posjetiteljima. – Puno je gostiju iz Njemačke, Belgije, ima ih i iz drugih zemalja, pa i iz Koreje, Japana.

Tu su i Nizozemci, većinom mladi ljudi, ali i obitelji s malom djecom. Kako smo saznali za sve je „kriv“ jedan portal u Nizozemskoj koji je vjerno prenio svoje doživljaje Risnjaka i nudi sve potrebne informacije.

Nismo krenuli u potragu za Risom, najrjeđom divljom životinjom u Europi po kojoj je Risnjak dobio ime kako je još koncem 19. stoljeća ustvrdio već spomenuti Hirc, dok je njegov sin, zoolog Miroslav Hirc, smatrao da ime potječe od vrste trave koju narod naziva risje. No, bez obzira na tu nedoumicu zaronili smo u najšumovitiji kraj Hrvatske. Poučna staza Leska, krug dug preko 4 km koji se može obići i biciklom, a zimi na skijama, prvi je korak upoznavanja s Risnjakom. Za one malo ambicioznije namijenjene su planinarske staze koje vode do vrha Risnjaka i Snježnika.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Proširenjem Parka 1997., pod zaštitu je stavljena i dolina izvora rijeke Kupe sa svojim jezercima tirkizne boje s kojih je teško skinuti pogled.

Dva su pravca koja vode do izvora Kupe, a u njegovoj neposrednoj blizini smješten je centar je za prihvat, educiranje i informiranje posjetitelja s kojim je Kupa postala jedina hrvatska rijeka s „rodnom kućom“.

Šetnja šumom otvara apetit i ponovni susret s Dunjom otvorio je novu temu. – Probala sam na barem deset mjesta štrudlu od borovnica koju obožavam, a tri preporučujem svima. Pansion Risnjak, restoran Eva u Lokvama i Petehovac. Odlučili smo se za ovaj posljednji prijedlog i krenuli put Delnica, a zatim na vrh s kojeg puca najbolji pogled na grad s najvećom nadmorskom visinom u Hrvatskoj. Neizostavna goranska deliciju na Petehovcu ispunila je naša očekivanja, kao i ostala jela koja smo izabrali vodeći se preporukama konobara.

image
Matija Djanješić
CROPIX

Povratak u Delnice odveo nas je na terasu hotela Risnjak na još jednu kavu.

No, prije nego smo zasjeli u hladovinu, Škodu smo spojili na punionicu parkinga ispred hotela, jednu od tri razasute po Delnicama. Bilo je to više iz navike nego iz potrebe, jer 70-ak kilometara koje smo odradili nisu značajnije potrošili bateriju, ali pred nama je bio povratak u Zagreb. No, prije toga odradili smo još jednu šetnju. Kroz Park kralja Tomislava koji se spaja sa šumom Japlenškog vrha, došli smo do skakaonice na Vučniku. Posljednje natjecanje u skijaškim skokovima održano je 2006. na 70. obljetnicu otvaranja skakaonice koja je danas pretvorena u još jedan vidikovac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 08:41