Ne znam koliko se sjećate se dr. Fleischmana, Maggie, Maurice i ostale ekipe iz kultne serije “Život na sjeveru”, no možda vam je kao meni ili mnogima oko moje generacije to bila najdraža serija. Već tad u 90-ih kao dijete silno sam željela vidjeti tu daleku, hladnu zemlju u kojoj je sve nekako ludasto, drugačije i pomaknuto.
Ne znam što sam trebala toliko drugih zemalja u putovnici prije nego se sama odem uvjeriti da je stvarno takva, ali eto možda bolje da jesam, jer sad joj još više uviđam posebnost, istu tu ludost i sve ostalo čime me uvjerila da teško da igdje na svijetu još uvijek postoji nešto takvo, nešto toliko simpatično, divlje i pitomo istovremeno.
Ne treba vam ni jedan cijeli dan te zemlje da shvatite koliko opušteno dišu svi njeni stanovnici, baš tako potrebno je samo par osnovnih komunikacija da shvatite kako su vam mnogi od njih uvijek spremni pomoći, ustupiti njihov dom, hranu ili već nešto treće, jer za njih postoje ljudi na jednoj strani i luda i divlja priroda i životinje na drugoj.
Upravo uvjeti u kojima žive konstantno, bilo ljeto ili zima, jer svaki dio godine ima svoje izazove, pretvaraju stanovnike u najveće “coolere” koje možete zamisliti. Oprostit ćete mi na rječniku, oni ne jebu živu silu i nigdje im se ne žuri! Rupe na parkinzima kad snijeg i led lagano krenu u otapanje, čija dubina seže do metar, lavina koja zatvori cestu na par dana, skrivanje od losa zimi ili medvjeda ljeti za dobro jutro, led i snijeg… Opušteno, na Aljasci si! To je sve normalno.
Popij pivo (jako puno lokalnih malih pivovara ima) ili sve poznatiji lokalni cider i opusti se. Piju puno, jako i često, a u novije vrijeme i oni najmanji gradovi imaju svoje male craft pivovare.
Anchorage je bio prvi grad Aljaske u koji sam stigla, baš kao i većina turista. Prvo što sam napisala uredniku u Auto Klub bilo je: Auti su iznimno veliki, ljudi su jako mali, već jako volim Aljasku! Najveće oduševljenje odmah u prvih par minuta u gradu bile su bijeli vrhovi planina koje grad okružuju.
Pogled je u svakom smjeru toliko nevjerojatan da ti ništa nije jasno, što opet ne čudi s obzirom na to da je grad sa svake strane, osim one s mora okružen planinama. A da, autohtoni narodi su mali, pa sam čak i ja često bila plavi div među njima. Prosjek su mi kvarili svi oni koji su došli s drugih dijelova svijeta ili SAD-a i odlučili ostati.
Anchorage je najveći grad države Aljaska, preko pola stanovništva cijele države živi u gradu, a opet nema ni 300 tisuća stanovnika. Sad zamislite veličinu Aljaske na karti i lako dobijete jedan od razloga po čemu je toliko super meni, a zbog čega je i danas još uvijek tolika divljina,
ogromno prostranstvo s toliko prirodnih čuda i ljepota, a s toliko malo ljudi. S obzirom na to da je Anchorage svojim koordinatama sjevernije od recimo Osla, za vrijeme mog boravka svaki dan bio je dulji 5 min, odnosno u manje od dva tjedna, produljio se za sat vremena od kad sam stigla. Znači imala sam svaki dan više vremena hvatati zalaske, koji su postajali sve ljepši, a grad mi je svakim danom bio sve draži.
Dolaziš na posao skijama za skijaško trčanje, kroz prozor na poslu te ljeti nekad gleda medvjed, a los od kojeg se često skrivaš na parkingu prošeta u bilo koje doba godine, zub kita ti visi na zidu u uredu, a sve su to aljaški standardi, čak i u velikom gradu kao Anchorage, dovoljno je samo da ti je radio stanica malo van samog centra. Iako od losa ćeš se možda skrivati i u strogom centru grada kad ideš navečer u kino recimo.
Ove i mnoge druge informacije otkrio mi je jedan od najdražih sugovornika s Aljaske, Erik. Radio voditelj i radio urednik, da stvarno nešto kao “Život na sjeveru” osim što je Erik rodom iz Detroita, u kojem je proveo veliki dio života i kako kaže to ga je najbolje pripremilo za aljaški život.
On je danas i odličan primjer kako Aljaska lako osvoji ljude zauvijek, Erik je naime pokušao već nekoliko puta napustiti Aljasku, čak je probao i s Australijom, no uvijek joj se nakon nekog vremena vrati.
Erik: “Los je svuda, gledaj obje strane kad izlaziš, lako je zaboraviti gledati na njih, ali zapravo trebaš, jer su svuda , na parkingu , ispred kina, restorana..ali osim što su jako opasni kad si utuve u glavu da si im prijetnja, toliko su i glupi. Zato ti je dovoljno sakriti se iza ili ispod auta, dok ne zaborave da su te htjeli napasti! Ovo su normalne stvari za nas, zato kad nisi rođen tu, a živiš tu, već si pokazao jako poseban karakter u životu.
To je jednostavno velika stvar, nije jednostavno doseliti se na Aljasku s nekog drugog dijela svijeta, nije lako voziti do tu, čak ni letjeti, nije uopće lako započeti život tu sam, pa baš to jako povezuje sve ljude koji dođu tu živjeti međusobno i sa samim lokalcima.”
I za vrijeme najgore zime Erik ide na posao biciklom, a radio emisija mu je upravo o aktivnostima u prirodi i inspirativnim pojedincima koji pomiču granice po tom pitanju, forme koja je kod nas već itekako zaboravljena, voditelj i gost satima pričaju o nekoj temi na radiju, bez pozadinske glazbe zapravo, a slušatelji imaju vremena slušati ih, posebno zimi.
Snijeg je ionako u prosjeku od Listopada do Svibnja, a on ga je na mnogim dijelovima doživio u svakom mjesecu u godini, uz to dana ravno postoje mjesta Aljaske koja nikad nisu bez snijega. Jedna od boljih stvari koju smo zajedno napravili, koja je popularna u gradu i koja me oduševila kao način zabave, a to je bacanje sjekira.
Osim bacanja sjekira način na koji se mnogi druže i zabavljaju zimi je ice fishing odnosno ribolov na ledu. Ako sretnete neku fora družinu pri tom, za doslovno par minuta prihvate vas kao da ste dio ekipe oduvijek, jer na Aljasci se to tako radi! I nude vam sve što imaju, za jesti, piti, pecati, kao i ulov ribe da nosite za ručak, ako do njega dođe.
Dosta smrznutih prstiju kasnije i doživljaja bušenja leda, što je prvi korak kod Ice fishinga, ribe ni od kud. Kuće oko jezera bile su dio gdje žive oni s malo dubljim džepom u gradu, a fora je bilo da gotovo svaka ta kuća ima mali avion. S uvjetima na cestama zimi, za mnoge je to često jedini način da hrana stigne do njih, neprocjenjivo!
Arctic Valley, skijalište iznad Anchoragea ne samo da je vizualno nevjerojatno, nego cijelo to skijalište odaje koliko je na Aljasci jednostavno sve drugačije.
Osim uživanja u pogledu na skijalištu sam snimala intervju s Katie, s curom koja je rođena na Aljasci, a na skijalištu vikendom radi kao dio ski patrol ekipe. Prvo cijela ekipa malog (starog) skijališta se potrudila da ja imam skije taj dan i da mogu skijati i snimati. Na kraju sam imala skije direktorove cure.
Već samo skijanje na tuđim skijama, nakon što si naviknut na svoje, nije neko cvijeće. Onda je tu još foto/ video oprema na leđima.
E onda ima tu još ona najvažnija, skijanje na “aljaški”. Samo ću reći da sam do tog dana mislila da super dobro skijam. Vjerojatno i da, ali za europske uvjete, ne one na Aljasci. Zašto? Staze su ludo strme, ali to ne znači da su održavane. Ralica redovito prolazi samo po onoj za djecu, ostalo je free style. Njih sve to nimalo ne smeta, naprotiv oni su svi svjetski prvaci u mojim
očima, a tako i skijaju. Onda na vrhu staze kad siđete sa žičare, gdje vas od provalije/ litice dijeli samo kriva procjena, nema nikakve zaštitne ograde, nikakve. Čak ni nekog znaka za opasnost. Mislim da to ne bi prošlo nigdje drugdje na svijetu, ali to je cool u vezi Aljaske, tko je vidio opterećivati se s pravilima?
Ta ista žičara, klupa na kojoj sjediš točnije, nema nikakvu zaštitu, baš ništa, sjedneš i ideš ili ne ideš. I držiš se rukama kako god znaš. Ili koristiš tanjuriće. Nakon nekog vremena skužiš da se to sve može i totalno se prepustiš vibri u kojoj nema prostora za pravila i stroge mjere na skijalištima ili igdje. Uz to ih gledaš koliko bezbrižno oni skijaju ili kako to sve isto tako doživljavaju.
Osim lososa i Hallibut ribe koje su im stalno na meniju, ono za čim su još svi iz nekog razloga ludi na Aljasci je pizza. Koliko je vole najbolje ćete shvatiti na mjestu koje se zove Moose’s Tooth. Pizzerija i mala pivovara, koja je umijeće pizze dovela do takvog savršenstva da jedan mali Anchorage ima jednu od tri najbolje pizze u cijelom SAD-u. Mog osobnog doživljaja samo sam u Napulju jela bolju, a jednako je dobra kao ona na izvoru Gacke kod nas. I ako se ikad nađete u Anchorageu, ovo mjesto se stvarno ne propušta, sve i da ne volite pizzu, popiti
njihovo pivo na prostoru za čekanje uz vatru je već super fora, a čeka se baš uvijek, jer je uvijek hit.
Moderna verzija života na Aljasci uključuje i precool mjesta za večernje izlaske, od kojih je Chilkoot Charlies kultno staro mjesto koje svi znaju, gdje je jedan dio kluba potpuno prekriven grudnjacima i mnogim drugim odjevnim predmetima i to je totalni hit u jednom od poznatijih starih mjesta u gradu.
Na Aljasku sam stigla nakon dobrih mjesec dana Kanade, koja je po mnogočemu bila predobra, pa nekako sam očekivala da nakon toliko željenog snijega, istinske hladnoće, ogromnih pustih prostranstva i divljine, teško da će Aljaska biti nešto novo, još luđe.
Mislim da mi je trebalo ravno 5 minuta šetnje po Anchorageu da shvatim koliko sam u krivu. Ništa nije kao Aljaska.Uglavnom, ako se sjećate serije s početka priče , pomalo ekscentrični likovi koji uz svađe oko banalnih stvari žive u harmoniji i skladnoj zajednici kad je borba sa surovom prirodom u pitanju, razlike autohtonih naroda i onih koji se iz ostatka svijeta pokušavaju prilagoditi, dok im se Aljaska sigurno uvlači pod kožu, pogođeni su u nulu!
Pa mi je kao šok došla informacija da se serija zapravo nikad na Aljasci nije snimala, što znači da ju je morao raditi netko tko je na njoj živio, jer sve djeluje kao da ste u samoj seriji.
