Žvaču koku, ne zaustavljaju se pješacima, voze kao James Bond, to bi izgovorila da me u pet ujutro dignete i pitate nešto u vezi prometa i Peruanaca u Cuscu, prvom gradu kojeg sam istraživala u Peru.
Već nakon par dana bilo je još zanimljivih zaključaka, primjerice da sam dobila samo dolar kad je na cesti pokraj mene prošao Suzuki ili Hyundai, vratila bi se bogata, s druge strane da sam dobila sto dolara svaki put kad bi vidjela ženu za volanom, umrla bi od gladi.
Da barem donekle dokažem prve opservacije, stajala sam na najprometnijem raskrižju dobrih pola sata, ni jedna žena i ni jedan europski auto.
Foto: Riana Petanjek
To naravno ne znači da žene uopće ne voze ili da nemaju aute koji nisu iz Azije, no jako dobro dočarava prosjek i još luđa stvar, čak i kad vam je kao pješaku zeleno, ne računajte baš na to da se nužno zaustavljaju.
Promet na stranu, doslovno prvi dan se možete zaljubiti u ovu zemlju, njene simpatične domaćine ili hranu koja je bezobrazno dobra i jeftina ili jednostavno u sve što vidite oko sebe.
Primjerice arhitekturu koja ima vidljiv i opipljiv utjecaj Inka, a činjenica da vam besplatno daju koka listiće za žvakanje ili čaj od koke na svakom ulazu u hotel, restoran, trgovinu… imate osjećaj da se ništa od carstva Inka do danas promijenilo nije.
Kad kreneš s izletima oko Cusca i shvatiš kakve su ceste i kako svako malo moraju prelaziti Ande na nekom dijelu, onda shvatiš zašto su im vozačke sposobnosti kao tajnom agentu. Nakon njihovih uobičajenih ruta za Rainbow Mountain recimo, cesta smrti u Boliviji je ništa posebno.
Isti taj Rainbow jedna je od nezaobilaznih stvari, sve u vezi izleta je nestvarno, ne samo dolazak do početne točke planinarenja.
Prvo vrh planine je na 5036 metara nadmorske visine, kako jako puno njih živi na samo nešto malo manjoj visini na putu do vrha, oni to ne doživljavaju kao nešto ozbiljno, pa će vam onako usput reći kad vam prodaju izlet, svaki vodič nosi bocu s kisikom, za svaki slučaj.
Kad krenete hodati prema vrhu, tih maksimalno sat i pol vremena, koliko treba od točke do koje vas dovedu kombijem do vrha, djeluje kao dan i pol hodanja. Bez stajanja.
Ni nekoliko dana u Cuscu, koji je na 3400 metara, ne pomaže puno. Jednostavno kao da vam je netko stavio slamku u usta i udišete samo koliko kroz nju prolazi, to bi bilo naj jednostavnije za opisati osjećaj pred vrh.
Naravno, sve što vidite putem duboko se ureže u memoriju i stvarno je još nevjerojatnije od kraja, koji je opet senzacionalan.
Ipak, možda sam ja pretjerala s količinom koka listića koje vam daju vodiči ili lokalci prodaju putem za lakše disanje, koje oni konstantno žvaču iz tog razloga.
Najbolje da provjerite u videu je li moje oduševljenje pretjerano...