Uskrs 2020. ostat će upamćen po globalnoj pandemijskoj drami, ali i kao dan kada je preminuo Stirling Moss.
Velikan automobilizma umro je u 91. godini u svom londonskom domu, a s njim je otišao jedan važan i veliki dio povijesti britanskog i svjetskog motorsporta.
Moss je bio izniman vozač, ali i čovjeka kojeg su svi voljeli zbog svog nenadmašnog stila, pristupačnosti i jedinstvene elegancije u svijetu utrka.
Rođen u engleskoj prijestolnici 17. rujna 1929., ostvario je zavidnu vozačku karijeru. U deset godina natjecanja u Formuli 1 ostvario je 16 pobjeda i osvojio isto toliko prvih startnih pozicija.
No, nikad nije uspio dosegnuti ono najprestižnije, titulu svjetskog prvaka Formule 1. Čak četiri puta i to četiri godine za redom (1955., 1956., 1957. i 1958.), završavao je sezonu na drugom mjestu. Sudbina, loša sreća, neobične okolnosti udaljile su ga od vječnih lovorika, ponekad tek za bod ili dva.
Gorka i podrugljiva statistika koja mu je donijela nadimke poput “vječni drugi” ili “kralj bez krune”. Ostao je uvijek na korak pred drugim velikim prvacima, poput Fangia s kojim je djelo mjesto u momčadi Mercedesa, ili Hawthorna, Brabhama, Phila Hilla.
Vozača koji su ga nadmašili, ali i cijenili jer bez obzira na bolid u kojem je sjedio uvijek je bio konkurentan. Uvijek je bio brz bez obzira da li je vozio Srebrne strijele ili Vanwalla, da li je ruke dobio Maserati ili Lotus.
Bio je prvi koji je uspio pobjeđivati s malenim bolidom Cooper-Climax čija je koncepcija sa stražnje postavljenim motorom unijela revoluciju u svijet Grand Prix utrka. Ostat će zapamćen i kao jedan od trojice vozača u povijesti koji je u Formuli 1 pobjeđivao u bolidima s motorom sprijeda, a potom i s onim straga.
Iako nije uspio doći do titule prvaka u F1, njegov golemi vozački talent nebrojeno je puta izbio na vidjelo.
Posebne epizoda bila je utrka Mille Miglia iz 1955. kada je u Mercedesu 300 SLR sa suvozačem, engleskim novinarom Denisom Jenkinsonom 1597 km prešao za 10 sati, 7 minuta i 48 sekundi vozeći prosječnom brzinom od 159 km/h. Posljednju dionicu do Rima s dugačkim pravcima, ali običnim cestama prošao je s prosječnih 264 km/h.
Rekord koji je ostao neoboren do današnjih dana i jedan od rezultata koji ga je učinio legendom.
Moss je bio veliki patriota i nastojao je voziti za britanske momčadi, no, bio je i pragmatičan i nikada nije odbijao dobre angažmane. Nanizao je 10 nastupa na Le Mansu na kojem je 1956. pobijedio u klasi vozeći za Aston Martin.
Utrkivao se na 12 sati Sebringa i Reimsa, pa čak i tri puta vozio reli Monte Carla na kojem je 1952. bio drugi. Dovoljno je reći da je pobijedio na 212 utrka od 529 na kojima je nastupio što mu je osiguralo i mjesto u kući slavnih u kojoj je predstavljen kao najveći vozač koji nikada nije osvojio Svjetsko prvenstvo.
Karijeru koja je bila daleko od svog vrhunca zaustavila je 23. travnja 1962. nesreća u Goodwoodu.
Na utrci koja nije bila u kalendaru F1 teško je stradao za upravljačem Lotusa. Mjesec dana bio je u komi, a nakon što se probudio još šest mjeseci lijeva strana tijela bila mu je djelomično oduzeta. Nakon što se oporavio testiranja s Lotusom uvjerila su ga da nije onaj pravi, da nema lucidnost i koncentraciju za utrkivanje.
Ostao je vezan za utrke i automobile te je godinama bio ambasador Mercedesa čije je modele strastveno skupljao. Za svoje sportske uspjehe Kraljica ga je proglasila vitezom, a FIA nagradila zlatnom medaljom.
Ukratko
Nakon naprasnog prekida F1 karijere, Moss je radio kao komentator i povremeno nastupao na utrkama, a kacigu je definitivno objesio o klin u 81. nakon nastupa na Le Mansu
Najveću slavu stekao je u Italiji 1955. kada je s Mercedesom 300 SLR osvojio Mille Miglia srušivši za 32 minute dotadašnji rekord koji je držao Fangio
Na ulicama Monte Carla Moss je tri puta pobjeđivao. Posebno impresivna bila je posljednja 1961. u Lotusu koji je imao 156 konja manje u odnosu na favorizirane Ferrarije